Ludwig von Mises

I. Carl Menger i Austrijska škola ekonomije

1. Počeci

Ono što je poznato kao Austrijska škola ekonomije započelo je 1871. godine, kada je Carl Menger objavio tanak svezak pod naslovom Grundsätze der Volkswirtschaftslehre.

Uobičajeno je pratiti utjecaj koji je sredina izvršila na postignuća genija. Ljudi vole pripisivati podvige genijalnog čovjeka, barem donekle, djelovanju njegove okoline te duhovnoj klimi njegova doba i njegove zemlje. Što god ta metoda postigla u nekim slučajevima, nema sumnje da je neprimjenjiva na one Austrijance čije misli, ideje i učenja imaju značaj za čovječanstvo. Bernarda Bolzana, Gregora Mendela i Sigmunda Freuda nisu poticali njihovi rođaci, učitelji, kolege ili prijatelji. Njihovi napori nisu nailazili na simpatije njihovih suvremenih sunarodnjaka ni vlade njihove zemlje. Bolzano i Mendel obavili su svoj glavni rad u okruženju koje se, kad je riječ o njihovim posebnim područjima, moglo nazvati intelektualnom pustinjom, i umrli su mnogo prije nego što su ljudi počeli naslućivati vrijednost njihovih doprinosa. Freudu su se smijali kad je prvi put iznio svoja učenja u Bečkome liječničkom društvu.

Moglo bi se reći da je teorija subjektivizma i marginalizma koju je Carl Menger razvio bila u zraku. Nagovijestilo ju je nekoliko prethodnika. Osim toga, otprilike u isto vrijeme kad je Menger napisao i objavio svoju knjigu, William Stanley Jevons i Léon Walras također su napisali i objavili knjige koje su izlagale pojam granične korisnosti. Bilo kako bilo, sigurno je da nitko od njegovih učitelja, prijatelja ili kolega nije pokazivao zanimanja za probleme koji su uzbuđivali Mengera. Kada sam mu, nešto prije izbijanja Prvoga svjetskog rata, ispričao o neformalnim, ali redovitim sastancima na kojima smo mi mlađi bečki ekonomisti raspravljali o problemima ekonomske teorije, on je zamišljeno primijetio: „Kad sam ja bio vaše dobi, nikoga u Beču nisu zanimale te stvari.“ Sve do kraja sedamdesetih godina nije bilo „Austrijske škole“. Postojao je samo Carl Menger.

Eugen von Böhm-Bawerk i Friedrich von Wieser nikada nisu studirali kod Mengera. Bili su završili svoj studij na Sveučilištu u Beču prije nego što je Menger počeo predavati kao Privat-Dozent. Ono što su naučili od Mengera dobili su proučavajući Grundsätze. Kad su se vratili u Austriju nakon nekog vremena provedenog na njemačkim sveučilištima, osobito na seminaru Karla Kniesa u Heidelbergu, i objavili svoje prve knjige, postavljeni su za predavače ekonomije na Sveučilištu u Innsbrucku odnosno u Pragu. Vrlo brzo nekoliko mlađih ljudi koji su prošli Mengerov seminar i bili izloženi njegovu osobnom utjecaju povećalo je broj autora koji su pridonosili ekonomskom istraživanju. Ljudi u inozemstvu počeli su te autore nazivati „Austrijancima“. No naziv „Austrijska škola ekonomije“ upotrijebljen je tek kasnije, kada je njihovo suprotstavljanje njemačkoj povijesnoj školi izašlo na vidjelo nakon objavljivanja, 1883. godine, Mengerove druge knjige, Untersuchungen über die Methode der Sozialwissenschaften und der Politischen Oekonomie insbesondere.

Austrijski kabinet u čijem je novinarskom odjelu Menger radio početkom sedamdesetih godina – prije svojeg imenovanja 1873. za docenta na Sveučilištu u Beču – sastojao se od članova Liberalne stranke koja se zalagala za građanske slobode, predstavničku vlast, jednakost svih građana pred zakonom, zdrav novac i slobodnu trgovinu. Krajem sedamdesetih godina Liberalnu stranku istisnuo je savez Crkve, knezova i grofova češke i poljske aristokracije te nacionalističkih stranaka raznih slavenskih narodnosti. Ta je koalicija bila protivna svim idealima koje su liberali podupirali. Ipak, sve do raspada Habsburškog Carstva 1918. godine, Ustav koji su liberali nagovorili cara da prihvati 1867. i temeljni zakoni koji su ga upotpunjavali ostali su uglavnom na snazi.

U ozračju slobode koje su ti zakoni jamčili, Beč je postao središtem navjestitelja novih načina razmišljanja. Od sredine šesnaestoga do kraja osamnaestoga stoljeća Austrija je bila strana intelektualnom naporu Europe. Nikoga u Beču – a još manje u drugim dijelovima austrijskih dominija – nije zanimala filozofija, književnost i znanost zapadne Europe. Kada su Leibniz, a kasnije David Hume, posjetili Beč, ondje se nije moglo naći domaćih ljudi koji bi se zanimali za njihov rad. S iznimkom Bolzana, nijedan Austrijanac prije druge polovice devetnaestoga stoljeća nije pridonio ničim važnim filozofskim ni povijesnim znanostima.

No kada su liberali uklonili okove koji su priječili svaki intelektualni napor, kada su ukinuli cenzuru i raskinuli konkordat, istaknuti su se umovi počeli stjecati prema Beču. Neki su došli iz Njemačke – poput filozofa Franza Brentana te pravnika i filozofa Lorenza von Steina i Rudolfa von Jheringa – ali većina ih je došla iz austrijskih pokrajina; nekolicina ih je bila rođenjem Bečani. Među tim vođama, kao ni među njihovim sljedbenicima, nije bilo jednoobraznosti. Brentano, bivši dominikanac, začeo je smjer mišljenja koji je naposljetku doveo do Husserlove fenomenologije. Mach je bio zastupnik filozofije koja je urodila logičkim pozitivizmom Schlicka, Carnapa i njihova „Bečkoga kruga“. Breuer, Freud i Adler tumačili su neurotske pojave na način radikalno različit od metoda Krafft-Ebinga i Wagner-Jauregga.

Austrijsko „Ministarstvo bogoštovlja i nastave“ s nepovjerenjem je gledalo na sve te pothvate. Od ranih osamdesetih godina ministar kabineta i osoblje toga odjela birani su među najpouzdanijim konzervativcima i protivnicima svih modernih ideja i političkih institucija. Nisu osjećali ništa osim prezira prema onome što su u njihovim očima bili nakaradni hirovi. Bilo bi im drago da su sveučilištima mogli zapriječiti pristup svemu tome novom.

No moć je uprave bila ozbiljno ograničena trima „povlasticama“ koje su sveučilišta stekla pod utjecajem liberalnih ideja. Profesori su bili državni službenici i, kao i svi drugi državni službenici, obvezni slušati naredbe svojih nadređenih, to jest ministra kabineta i njegovih pomoćnika. Međutim, ti nadređeni nisu imali pravo miješati se u sadržaj učenja koja su se predavala na predavanjima i seminarima; u tom su pogledu profesori uživali toliko spominjanu „akademsku slobodu“. Nadalje, ministar je bio obvezan – iako ta obveza nikada nije bila nedvosmisleno utvrđena – pri imenovanju profesora (ili, da budemo precizniji, pri predlaganju caru imenovanja profesora) postupiti u skladu s prijedlozima dotičnog fakulteta. Naposljetku, postojala je institucija Privat-Dozenta. Doktor koji je objavio znanstvenu knjigu mogao je zamoliti fakultet da ga primi kao slobodnog i privatnog predavača svoje discipline; ako bi fakultet odlučio u korist molitelja, i dalje je bila potrebna ministrova suglasnost; u praksi se ta suglasnost, prije razdoblja Schuschniggova režima, uvijek davala. Propisno primljeni Privat-Dozent u tom svojstvu nije bio državni službenik. Čak i ako mu je bila dodijeljena titula profesora, nije primao nikakvu naknadu od vlade. Nekolicina Privat-Dozenata mogla je živjeti od vlastitih sredstava. Većina ih je radila za svoj život. Njihovo pravo na ubiranje pristojbi koje su plaćali studenti koji su pohađali njihove kolegije bilo je u većini slučajeva praktički bezvrijedno.

Posljedica je tog uređenja akademskih poslova bila to da su profesorska vijeća uživala gotovo neograničenu autonomiju u upravljanju svojim školama. Ekonomija se predavala na Pravnim i državoznanstvenim fakultetima (Rechts und staatswissenschaftliche Fakultäten) sveučilišta. Na većini je tih sveučilišta postojalo dvije katedre za ekonomiju. Ako bi se jedna od tih katedri ispraznila, tijelo pravnika moralo je – uz suradnju, u najboljem slučaju, jednog ekonomista – izabrati budućeg nositelja. Tako je odluka počivala na neekonomistima. Pošteno se može pretpostaviti da su te profesore prava vodile najbolje namjere. No oni nisu bili ekonomisti. Morali su birati između dviju suprotstavljenih škola mišljenja, „Austrijske škole“ s jedne strane i navodno „moderne“ povijesne škole kako se predavala na sveučilištima Njemačkoga Reicha s druge strane. Čak i da nikakve političke i nacionalističke predrasude nisu pomutile njihov sud, nisu mogli a da ne postanu donekle sumnjičavi prema smjeru mišljenja koji su profesori sveučilišta Njemačkoga Reicha krstili kao izrazito austrijski. Nikada se prije u Austriji nije začeo nijedan nov način razmišljanja. Austrijska su sveučilišta bila jalova sve dok – nakon revolucije 1848. godine – nisu bila preustrojena prema uzoru na njemačka sveučilišta. Za ljude koji nisu bili upućeni u ekonomiju, predikat „austrijski“ primijenjen na neko učenje nosio je snažne prizvuke mračnih dana protureformacije i Metternicha. Za austrijskog je intelektualca malo što moglo izgledati pogubnije od povratka njegove zemlje u duhovnu ispraznost starih dobrih vremena.

Carl Menger, Wieser i Böhm-Bawerk bili su dobili svoje katedre u Beču, Pragu i Innsbrucku prije nego što je Methodenstreit počeo u očima austrijskih laika izgledati kao sukob između „moderne“ znanosti i austrijske „zaostalosti“. Njihovi kolege nisu prema njima gajili osobnu zlovolju. No kad god je to bilo moguće, nastojali su na austrijska sveučilišta dovesti sljedbenike povijesne škole iz Njemačke. Oni koje je svijet nazivao „austrijskim ekonomistima“ bili su, na austrijskim sveučilištima, pomalo nevoljko trpljeni autsajderi.

3. Austrijska škola u intelektualnom životu Austrije

Uglednija francuska i njemačka sveučilišta bila su, u velikom dobu liberalizma, ne tek ustanove učenosti koje su naraštajima ljudi koji su dolazili u struku pružale poduku potrebnu za zadovoljavajuće obavljanje njihovih zvanja. Bila su središta kulture. Neki su njihovi nastavnici bili poznati i cijenjeni diljem svijeta. Njihove kolegije nisu pohađali samo redoviti studenti koji su namjeravali steći akademske stupnjeve, nego i mnogi zreli muškarci i žene koji su bili djelatni u strukama, u poslovnom svijetu ili u politici i koji su od predavanja očekivali samo intelektualno zadovoljstvo. Takvi autsajderi, koji nisu bili studenti u tehničkom smislu, vrvjeli su, primjerice, u Parizu na kolegijima Renana, Fustela de Coulangesa i Bergsona, a u Berlinu na onima Hegela, Helmholtza, Mommsena i Treitschkea. Obrazovana je javnost bila ozbiljno zainteresirana za rad akademskih krugova. Elita je čitala knjige i časopise koje su objavljivali profesori, pristupala njihovim znanstvenim društvima i revno pratila rasprave na sastancima.

Neki od tih amatera koji su svojim studijima posvećivali samo slobodne sate uzdigli su se visoko iznad razine diletantizma. Povijest moderne znanosti bilježi imena mnogih takvih slavnih „autsajdera“. Karakterističan je, primjerice, podatak da je jedini znamenit, premda ne i prijeloman, doprinos ekonomiji koji je potekao iz Njemačke drugoga Reicha došao od zaposlenog pravnog savjetnika korporacije, Heinricha Oswalta iz Frankfurta, grada koji u vrijeme kad je njegova knjiga napisana nije imao sveučilište.¹

I u Beču je u posljednjim desetljećima devetnaestog stoljeća i početkom našega stoljeća prevladavala tijesna povezanost sveučilišnih nastavnika s obrazovanom javnošću grada. Ona je počela nestajati kad su stari majstori umrli ili se povukli, a katedre dobili ljudi manjega kova. To je bilo razdoblje u kojem su ugled Bečkoga sveučilišta, kao i kulturnu istaknutost grada, održavali i uvećavali nekolicina privatnih docenata (Privat-Dozents). Najistaknutiji je slučaj psihoanalize. Ona nikada nije dobila nikakvo ohrabrenje ni od jedne službene ustanove; rasla je i napredovala izvan sveučilišta, a njezina jedina veza s birokratskom hijerarhijom učenosti bila je činjenica da je Freud bio privatni docent s besmislenom titulom profesora.

U Beču je, kao baština godina u kojima su utemeljitelji Austrijske škole naposljetku stekli priznanje, postojalo živo zanimanje za probleme ekonomije. To je zanimanje omogućilo piscu ovih redaka da dvadesetih godina organizira Privat-Seminar, da pokrene Ekonomsko društvo te da osnuje Austrijski institut za istraživanje konjunkturnih ciklusa, koji je poslije promijenio ime u Austrijski institut za ekonomska istraživanja.

Privat-Seminar nije imao baš nikakve veze sa Sveučilištem ni s ijednom drugom ustanovom. Dvaput mjesečno skupina znanstvenika, među njima nekoliko privatnih docenata, sastajala se u uredu pisca ovih redaka u Austrijskoj gospodarskoj komori. Većina sudionika pripadala je dobnoj skupini koja je akademske studije započela nakon kraja Prvoga svjetskog rata. Neki su bili stariji. Ujedinjavalo ih je gorljivo zanimanje za cijelo područje znanosti o ljudskom djelovanju. U raspravama su se obrađivali problemi filozofije, spoznajne teorije, ekonomske teorije te raznih grana povijesnoga istraživanja. Privat-Seminar je prekinut kad je 1934. pisac ovih redaka imenovan na katedru za međunarodne ekonomske odnose na Poslijediplomskom institutu za međunarodne studije u Ženevi, u Švicarskoj.

S iznimkom Richarda von Strigla, čija je rana smrt prijevremeno okončala sjajnu znanstvenu karijeru, te Ludwiga Bettelheima-Gabillona, o kojemu ćemo još govoriti, svi su članovi Privat-Seminara izvan Austrije pronašli prikladno područje za nastavak svojega rada kao znanstvenici, autori i nastavnici.

U području duha Beč je odigrao istaknutu ulogu u godinama između uspostave Parlamenta početkom šezdesetih i nacističke invazije 1938. Procvat je nastupio iznenada, nakon stoljećâ jalovosti i ravnodušnosti. Propadanje je počelo već mnogo godina prije nego što su nacisti nahrupili.

Kod svih naroda i u svim razdobljima povijesti, intelektualni pothvati bili su djelo nekolicine ljudi i cijenila ih je samo malena elita. Mnoštvo je na te pothvate gledalo s mržnjom i prezirom; u najboljem slučaju s ravnodušnošću. U Austriji i u Beču elita je bila osobito malena, a mržnja masa i njihovih vođa osobito otrovna.

Nepopularnost ekonomije rezultat je njezine analize učinaka povlastica. Nemoguće je opovrgnuti dokaz ekonomista da sve povlastice štete interesima ostatka nacije ili barem velikoga njezina dijela, da će oni koji su time oštećeni tolerirati postojanje takvih povlastica samo ako se i njima dodijele povlastice te da tada, kad su svi povlašteni, nitko ne dobiva, nego svi gube zbog posljedičnoga općeg pada produktivnosti rada.² Ipak, upozorenja ekonomista zanemaruje pohlepa ljudi koji su posve svjesni svoje nesposobnosti da uspiju na konkurentnom tržištu bez pomoći posebnih povlastica. Uvjereni su da će dobiti vrjednije povlastice od drugih skupina ili da će biti u položaju da spriječe, barem na neko vrijeme, svako dodjeljivanje kompenzacijskih povlastica drugim skupinama. U njihovim je očima ekonomist naprosto smutljivac koji im želi pokvariti planove.

Kad su Menger, Böhm-Bawerk i Wieser započinjali svoje znanstvene karijere, nisu se bavili problemima ekonomske politike ni odbacivanjem intervencionizma od strane klasične ekonomije. Smatrali su svojim pozivom da ekonomsku teoriju postave na čvrste temelje i bili su spremni potpuno se posvetiti tomu cilju. Menger je iskreno osuđivao intervencionističke politike koje je austrijska Vlada — kao gotovo sve vlade toga doba — bila usvojila. No nije vjerovao da može pridonijeti povratku dobrim politikama na bilo koji drugi način nego izlažući dobru ekonomiju u svojim knjigama i člancima, kao i u svojoj sveučilišnoj nastavi.

Böhm-Bawerk se pridružio osoblju austrijskoga Ministarstva financija 1890. Dvaput je nakratko služio kao ministar financija u prijelaznoj vladi. Od 1900. do 1904. bio je ministar financija u vladi na čelu s Ernestom von Körberom. Böhmova načela u vođenju te službe bila su: strogo održavanje zakonski utvrđenoga zlatnog pariteta valute te proračun uravnotežen bez ikakve pomoći središnje banke. Istaknuti znanstvenik Ludwig Bettelheim-Gabillon namjeravao je objaviti opsežno djelo s analizom Böhm-Bawerkova djelovanja u Ministarstvu financija. Nažalost, nacisti su ubili autora i uništili njegov rukopis.³

Wieser je neko vrijeme tijekom Prvoga svjetskog rata bio ministar trgovine u austrijskoj vladi. Njegovu su djelatnost, međutim, prilično sputavale dalekosežne ovlasti — već dodijeljene prije nego što je Wieser preuzeo dužnost — jednomu dužnosniku ministarstva, Richardu Riedlu. Wieserovoj su nadležnosti bila prepuštena praktički samo pitanja sekundarne važnosti.

1. Njemačko odbacivanje klasične ekonomije

Neprijateljstvo na koje su naučavanja klasične ekonomske teorije naišla na europskome kontinentu prvenstveno su uzrokovale političke predrasude. Politička ekonomija, kako su je razvile brojne naraštaji engleskih mislilaca, briljantno izložili Hume i Adam Smith te usavršio Ricardo, bila je najprobraniji ishod filozofije prosvjetiteljstva. Ona je bila bit liberalnoga nauka koji je težio uspostavi predstavničke vladavine i jednakosti svih pojedinaca pred zakonom. Nije bilo iznenađujuće što su je odbacili svi oni čije je povlastice napadala. Ta je sklonost odbacivanju ekonomije u Njemačkoj bila znatno ojačana rastućim duhom nacionalizma. Uskogrudno odbacivanje zapadne civilizacije — filozofije, znanosti, političkoga nauka i institucija, umjetnosti i književnosti — koje je naposljetku rezultiralo nacizmom, potjecalo je iz strastvenoga ocrnjivanja britanske političke ekonomije.

Ipak, ne smije se zaboraviti da je bilo i drugih razloga za tu pobunu protiv političke ekonomije. Ta nova grana znanja postavila je spoznajne i filozofske probleme za koje znanstvenici nisu pronašli zadovoljavajuće rješenje. Nije se mogla integrirati u tradicionalni sustav spoznajne teorije i metodologije. Empiristička sklonost koja prevladava u zapadnoj filozofiji navodila je na to da se ekonomija promatra kao eksperimentalna znanost poput fizike i biologije. Sâma zamisao da bi disciplina koja se bavi „praktičnim" problemima poput cijena i nadnica mogla imati spoznajni karakter različit od onoga drugih disciplina koje se bave praktičnim stvarima bila je iznad poimanja toga doba. No s druge strane, samo najzadrtiji pozitivisti nisu uspjeli shvatiti da se eksperimenti ne mogu provoditi u području o kojemu ekonomija nastoji pružiti znanje.

Ovdje se ne moramo baviti stanjem stvari kakvo se razvilo u doba neopozitivizma ili hiperpozitivizma dvadesetoga stoljeća. Danas su diljem svijeta, ali ponajprije u Sjedinjenim Državama, mnoštva statističara zaposlena u institutima posvećenima onomu što ljudi smatraju „ekonomskim istraživanjem". Oni prikupljaju brojke koje pružaju vlade i razne poslovne jedinice, preuređuju ih, prilagođuju i ponovno tiskaju, izračunavaju prosjeke i crtaju grafikone. Pretpostavljaju da time „mjere" „ponašanje" čovječanstva i da nema razlike vrijedne spomena između njihovih metoda istraživanja i onih koje se primjenjuju u laboratorijima fizikalnih, kemijskih i bioloških istraživanja. Sa sažaljenjem i prezirom gledaju na one ekonomiste koji se, kako kažu, poput botaničara „antike", oslanjaju na „mnogo spekulativnoga razmišljanja" umjesto na „eksperimente". I posve su uvjereni da će iz njihova neumornog napora jednoga dana proizaći konačno i potpuno znanje koje će budućoj planskoj vlasti omogućiti da sve ljude učini savršeno sretnima.

No kod ekonomista prve polovice devetnaestoga stoljeća pogrešno tumačenje temelja znanosti o ljudskom djelovanju nije išlo još tako daleko. Njihovi su pokušaji da se uhvate ukoštac sa spoznajnim problemima ekonomije, dakako, rezultirali potpunim neuspjehom. Ipak, u retrospektivi možemo reći da je ta frustracija bila nužan korak na putu koji je vodio prema zadovoljavajućemu rješenju problema. Upravo je promašeno bavljenje Johna Stuarta Milla metodama moralnih znanosti nehotice razotkrilo uzaludnost svih argumenata iznesenih u prilog empirističkomu tumačenju naravi ekonomije.

Kad su Nijemci počeli proučavati djela britanske klasične ekonomije, prihvatili su bez ikakve zadrške pretpostavku da je ekonomska teorija izvedena iz iskustva. No to jednostavno objašnjenje nije moglo zadovoljiti one koji se nisu slagali sa zaključcima koji su se, iz klasičnoga nauka, morali izvesti za političko djelovanje. Vrlo su brzo postavili pitanja: Nije li iskustvo iz kojega su britanski autori izveli svoje teoreme različito od iskustva s kojim bi se suočio njemački autor? Nije li britanska ekonomija manjkava zbog činjenice da je građa iskustva iz koje je izdestilirana bila samo Velika Britanija i to samo Velika Britanija hanoverskih Georgea? Postoji li, naposljetku, takvo što kao ekonomska znanost koja vrijedi za sve zemlje, narode i razdoblja?

Očito je kako su na ta tri pitanja odgovarali oni koji su ekonomiju smatrali eksperimentalnom disciplinom. No takav je odgovor bio jednak apodiktičkomu nijekanju ekonomije kao takve. Povijesna bi škola bila dosljedna da je odbacila sâmu zamisao da je takvo što kao znanost o ekonomiji moguće te da se savjesno suzdržala od iznošenja bilo kakvih tvrdnji osim izvještaja o tome što se dogodilo u određenom trenutku prošlosti u određenom dijelu Zemlje. Predviđanje učinaka koji se mogu očekivati od određenoga događaja moguće je samo na temelju teorije koja polaže pravo na opću valjanost, a ne tek na valjanost za ono što se dogodilo u prošlosti u određenoj zemlji. Povijesna je škola odlučno nijekala da postoje ekonomski teoremi takve univerzalne valjanosti. No to ih nije sprječavalo da preporučuju ili odbacuju — u ime znanosti — razna mišljenja ili mjere nužno zamišljene tako da utječu na buduće uvjete.

Postojala je, na primjer, klasična doktrina o učincima slobodne trgovine i zaštitnih carina. Kritičari se nisu upustili u (beznadan) zadatak otkrivanja nekih pogrešnih silogizama u lancu Ricardova zaključivanja. Tek su ustvrdili da „apsolutna" rješenja u takvim pitanjima nisu zamisliva. Postoje, govorili su, povijesne situacije u kojima se učinci proizvedeni slobodnom trgovinom ili zaštitnim carinama razlikuju od onih što ih opisuje „apstraktna" teorija autorâ iz „naslonjača". U prilog svomu stajalištu pozivali su se na razne povijesne presedane. Čineći to, bezbrižno su propuštali uzeti u obzir da povijesne činjenice, budući da su uvijek zajednički rezultat djelovanja mnoštva čimbenika, ne mogu dokazati ni opovrgnuti nijedan teorem.

Tako je ekonomija u drugom Njemačkom Carstvu, kako su je predstavljali od vlade imenovani sveučilišni profesori, izrodila u nesustavnu, slabo posloženu zbirku raznih krhotina znanja posuđenih iz povijesti, geografije, tehnologije, pravne znanosti i stranačke politike, prošaranu omalovažavajućim primjedbama o pogreškama u „apstrakcijama" klasične škole. Većina je profesora manje ili više revno u svojim spisima i na svojim predavanjima vodila propagandu za politike carske vlade: autoritarni konzervativizam, Sozialpolitik, protekcionizam, golemo naoružavanje i agresivni nacionalizam. Bilo bi nepravedno taj prodor politike u obradbu ekonomije smatrati specifično njemačkom pojavom. U konačnici ga je prouzročila pogubnost epistemološkog tumačenja ekonomske teorije, mana koja nije bila ograničena na Njemačku.

Drugi čimbenik zbog kojeg je Njemačka devetnaestoga stoljeća općenito, a osobito njemačka sveučilišta, s podozrenjem gledala na britansku političku ekonomiju bila je njezina zaokupljenost bogatstvom i njegovim odnosom prema utilitarističkoj filozofiji.

Tada prevladavajuće definicije političke ekonomije opisivale su je kao znanost koja se bavi proizvodnjom i raspodjelom bogatstva. Takva disciplina u očima njemačkih profesora nije mogla biti ništa drugo doli prezira vrijedna. Profesori su sami sebe smatrali ljudima koji se samozatajno bave traganjem za čistom spoznajom, a ne ljudima koji se, poput mnoštva banauzičkih zarađivača novca, brinu za zemaljsko vlasništvo. Sâmo spominjanje takvih niskih stvari kao što su bogatstvo i novac bilo je tabu među ljudima koji su se hvalili svojom visokom kulturom (Bildung). Profesori ekonomije mogli su sačuvati svoj ugled u krugovima svojih kolega samo ističući da predmet njihovih studija nisu prizemne brige poslovanja koje traži dobit, nego povijesno istraživanje, primjerice o uzvišenim pothvatima brandenburških kneževa izbornika i pruskih kraljeva.

Ništa manje ozbiljno nije bilo pitanje utilitarizma. Utilitaristička filozofija nije se trpjela na njemačkim sveučilištima. Od dvojice istaknutih njemačkih utilitarista, Ludwig Feuerbach nikada nije dobio nikakvo nastavničko mjesto, dok je Rudolf von Jhering bio predavač rimskoga prava. Sve nesporazume koji su se više od dvije tisuće godina iznosili protiv hedonizma i eudemonizma profesori Staatswissenschaften ponovno su prežvakavali u svojoj kritici britanskih ekonomista.⁴ Da ništa drugo nije pobudilo sumnju njemačkih učenjaka, oni bi osudili ekonomiju već iz jedinog razloga što su joj Bentham i Millovi pridonijeli.

Njemačka su sveučilišta posjedovale i njima upravljale razne kraljevine i veliki vojvodstva koji su tvorili Carstvo.⁵ Profesori su bili državni službenici i kao takvi morali su se strogo pokoravati naredbama i propisima koje su izdavali njihovi nadređeni, birokrati ministarstava javne nastave. Tu potpunu i bezuvjetnu podređenost sveučilišta i njihove nastave vrhovništvu vlada osporavalo je – uzalud – njemačko liberalno javno mnijenje kada je 1837. kralj Hanovera otpustio sedmoricu profesora Sveučilišta u Göttingenu koji su prosvjedovali protiv kraljeve povrede ustava. Vlade nisu marile za reakciju javnosti. Nastavile su otpuštati profesore s čijim se političkim ili vjerskim doktrinama nisu slagale. No nakon nekog vremena posegnule su za suptilnijim i djelotvornijim metodama kako bi profesore učinile odanim pristašama službene politike. Brižljivo su prosijavale kandidate prije nego što su ih imenovale. Samo su pouzdani ljudi dobivali katedre. Tako se pitanje akademske slobode povuklo u pozadinu. Profesori su sami od sebe poučavali samo ono što im je vlada dopuštala poučavati.

Rat iz 1866. okončao je pruski ustavni sukob. Kraljeva stranka – konzervativna stranka junkera, predvođena Bismarckom – pobijedila je prusku napredno-liberalnu stranku koja se zalagala za parlamentarnu vladavinu, a jednako tako i demokratske skupine južne Njemačke. U novom političkom okruženju, najprije Norddeutscher Bund, a nakon 1871. Deutsches Reich, nije više bilo mjesta za „tuđinske" doktrine mančesterizma i laissez faire. Pobjednici kod Königgrätza i Sedana smatrali su da nemaju ništa naučiti od „naroda trgovčića" – Britanaca – ni od poraženih Francuza.

Pri izbijanju rata 1870. jedan od najuglednijih njemačkih znanstvenika, Emil du Bois-Reymond, hvalio se da je Sveučilište u Berlinu „intelektualna tjelesna straža kuće Hohenzollern". Za prirodne znanosti to nije značilo mnogo. No imalo je vrlo jasno i precizno značenje za znanosti o ljudskom djelovanju. Nositelji katedara povijesti i Staatswissenschaften (tj. političke znanosti, uključujući sve što se odnosi na ekonomiju i financije) znali su što njihov vladar od njih očekuje. I isporučili su robu.

Od 1882. do 1907. Friedrich Althoff bio je u pruskome ministarstvu nastave zadužen za sveučilišne poslove. Pruskim je sveučilištima vladao kao diktator. Budući da je Pruska imala najveći broj unosnih profesura te je stoga ambicioznim učenjacima nudila najpovoljnije polje, profesori u drugim njemačkim državama, dapače, čak i oni iz Austrije i Švicarske, težili su osigurati položaje u Pruskoj. Tako je Althoff u pravilu i njih mogao navesti da praktički prihvate njegova načela i mišljenja. U svim pitanjima koja su se ticala društvenih znanosti i povijesnih disciplina Althoff se u potpunosti oslanjao na savjet svojega prijatelja Gustava von Schmollera. Schmoller je imao nepogrešiv njuh za odvajanje ovaca od jaraca.

U drugoj i trećoj četvrtini devetnaestoga stoljeća neki su njemački profesori napisali vrijedne priloge ekonomskoj teoriji. Istina je da najznamenitiji prilozi toga razdoblja, oni Thünena i Gossena, nisu bili djelo profesorâ, nego ljudi koji nisu obnašali nastavničke službe. Ipak, knjige profesorâ Hermanna, Mangoldta i Kniesa ostat će zapamćene u povijesti ekonomske misli. No nakon 1866. ljudi koji su ušli u akademsku karijeru imali su samo prezir prema „beskrvnim apstrakcijama". Objavljivali su povijesne studije, ponajprije one koje su se bavile radnim uvjetima nedavne prošlosti. Mnogi su od njih bili čvrsto uvjereni da je najvažnija zadaća ekonomista pomoći „narodu" u oslobodilačkom ratu koji vodi protiv „izrabljivača", te da su od Boga dani vođe naroda dinastije, osobito Hohenzollerni.

3. Methodenstreit

U Untersuchungen Menger je odbacio epistemološke ideje na kojima su počivali spisi povijesne škole. Schmoller je objavio prilično prezirnu recenziju te knjige. Menger je 1884. uzvratio pamfletom Die Irrtümer des Historismus in der Deutschen Nationalökonomie. Razne publikacije koje je ova polemika izrodila poznate su pod nazivom Methodenstreit, sukob oko metoda.

Methodenstreit je tek malo pridonio razjašnjenju problemâ o kojima je bila riječ. Menger je bio previše pod utjecajem empirizma Johna Stuarta Milla da bi svoje vlastito stajalište doveo do njegovih punih logičkih posljedica. Schmoller i njegovi učenici, obvezani braniti neodrživo stajalište, nisu ni shvaćali o čemu se u polemici radi.

Pojam Methodenstreit, dakako, navodi na krivi trag. Jer pitanje nije bilo otkriti najprikladniji postupak za obradbu problemâ koji se obično smatraju ekonomskim problemima. Sporno je u biti bilo može li postojati išta poput znanosti, drugačije od povijesti, koja se bavi aspektima ljudskog djelovanja.

Postojao je, prije svega, radikalni materijalistički determinizam, filozofija koju su u to vrijeme u Njemačkoj gotovo posvuda prihvaćali fizičari, kemičari i biolozi, premda nikada nije bila izrijekom i jasno formulirana. Kako su ti ljudi to vidjeli, ljudske ideje, htijenja i djelovanja proizvode fizikalni i kemijski događaji koje će prirodne znanosti jednoga dana opisati na isti način na koji danas opisuju nastanak kemijskog spoja iz kombinacije nekoliko sastojaka. Kao jedini put koji bi mogao voditi do toga konačnog znanstvenog dostignuća zagovarali su eksperimentiranje u fiziološkim i biološkim laboratorijima.

Schmoller i njegovi učenici strastveno su odbacivali tu filozofiju, ne zato što su bili svjesni njezinih nedostataka, nego zato što je bila nespojiva s vjerskim načelima pruske vlade. Praktički su joj pretpostavljali doktrinu koja se tek malo razlikovala od Comteova pozitivizma (koji su, dakako, javno omalovažavali zbog njegova ateizma i njegova francuskog podrijetla). Zapravo, pozitivizam, razumno protumačen, mora rezultirati materijalističkim determinizmom. No većina Comteovih sljedbenika nije se u tom pogledu otvoreno izjašnjavala. Njihove rasprave nisu uvijek isključivale zaključak da bi se zakoni društvene fizike (sociologije), čije je uspostavljanje po njihovu mišljenju bilo najviši cilj znanosti, mogli otkriti onim što su nazivali „znanstvenijom" metodom obrade građe prikupljene tradicionalnim postupcima povjesničarâ. To je bilo stajalište koje je Schmoller prigrlio kad je riječ o ekonomiji. Iznova i iznova predbacivao je ekonomistima da su prerano izvodili zaključke iz kvantitativno nedovoljne građe. Ono što je, po njegovu mišljenju, bilo potrebno da bi se realistična znanost o ekonomiji zamijenila ishitrenim generalizacijama britanskih ekonomista iz „naslonjača" bilo je više statistike, više povijesti i više prikupljanja „građe". Iz rezultatâ takvog istraživanja ekonomisti budućnosti, tvrdio je, jednoga će dana „indukcijom" razviti nove uvide.

Schmoller je bio toliko zbunjen da nije uvidio nespojivost svoje vlastite epistemološke doktrine i odbacivanja pozitivističkoga napada na povijest. Nije shvaćao ponor koji je dijelio njegove poglede od pogledâ njemačkih filozofa koji su srušili pozitivističke ideje o uporabi i obradbi povijesti – najprije Dilthey, a poslije Windelband, Rickert i Max Weber. U istom članku u kojem je kritizirao Mengerove Grundsätze recenzirao je i prvu važnu Diltheyevu knjigu, njegov Einleitung in die Geisteswissenschaften. No nije shvatio činjenicu da je smisao Diltheyeve doktrine bio uništenje temeljne teze njegove vlastite epistemologije, naime, da bi se neki zakoni društvenog razvoja mogli izlučiti iz povijesnog iskustva.

4. Politički aspekti Methodenstreita

Britanska filozofija slobodne trgovine pobijedila je u devetnaestome stoljeću u zemljama zapadne i srednje Europe. Srušila je klimavu ideologiju autoritarne države blagostanja (landesfürstlicher Wohlfahrtsstaat) koja je vodila politike njemačkih kneževina u osamnaestome stoljeću. Čak se i Pruska privremeno okrenula liberalizmu. Vrhunci njezina razdoblja slobodne trgovine bili su carinska tarifa Zollvereina iz 1865. i Trgovinski zakonik (Gewerbeordnung) iz 1869. za područje Norddeutscher Bunda (poslije Deutsches Reicha). No vrlo brzo Bismarckova je vlada počela uvoditi svoju Sozialpolitik, sustav intervencionističkih mjera kao što su radno zakonodavstvo, socijalno osiguranje, prosindikalni stavovi, progresivno oporezivanje, zaštitne carine, karteli i damping.³

Pokuša li se opovrgnuti porazna kritika koju ekonomija upućuje prikladnosti svih tih intervencionističkih shema, čovjek je prisiljen poreći samo postojanje – da i ne spominjemo spoznajne zahtjeve – znanosti ekonomije, a tako i prakseologije. Upravo su to oduvijek činili svi pobornici autoritarizma, državne svemoći i politika „blagostanja". Ekonomiju optužuju da je „apstraktna" i zagovaraju „zorni" (anschaulich) način bavljenja problemima o kojima je riječ. Naglašavaju da su pitanja u tom području previše složena da bi se opisala formulama i teoremima. Tvrde da su razni narodi i rase toliko različiti jedni od drugih da se njihovo djelovanje ne može obuhvatiti jedinstvenom teorijom; potrebno je onoliko ekonomskih teorija koliko ima naroda i rasa. Drugi dodaju da se i unutar istoga naroda ili rase ekonomsko djelovanje razlikuje u različitim povijesnim razdobljima. Ti i slični prigovori, često međusobno nespojivi, iznose se kako bi se ekonomija kao takva diskreditirala.

Zapravo, ekonomija je posve iščezla sa sveučilišta Njemačkoga Carstva. Na Sveučilištu u Bonnu preostao je usamljeni epigon klasične ekonomije, Heinrich Dietzel, koji, međutim, nikada nije shvatio što znači teorija subjektivne vrijednosti. Na svim drugim sveučilištima nastavnici su revno ismijavali ekonomiju i ekonomiste. Ne isplati se zadržavati na onome što se u Berlinu, Münchenu i na drugim sveučilištima Carstva prenosilo kao zamjena za ekonomiju. Danas nikoga nije briga za sve ono što su Gustav von Schmoller, Adolf Wagner, Lujo Brentano i njihovi brojni sljedbenici napisali u svojim opsežnim knjigama i časopisima.

Politički značaj djela povijesne škole sastojao se u tome što je Njemačku učinilo sigurnim tlom za ideje čije je prihvaćanje učinilo popularnima među njemačkim narodom sve one pogubne politike koje su rezultirale velikim katastrofama. Agresivni imperijalizam koji je dvaput završio ratom i porazom, bezgranična inflacija ranih dvadesetih godina, Zwangswirtschaft i sve strahote nacističkoga režima bili su postignuća političara koji su djelovali onako kako su ih učili pobornici povijesne škole.

Schmoller te njegovi prijatelji i učenici zagovarali su ono što se nazivalo državnim socijalizmom; tj. sustav socijalizma – planiranja – u kojem bi vrhovno upravljanje bilo u rukama junkerske aristokracije. Upravo je toj vrsti socijalizma težio Bismarck i njegovi nasljednici. Plašljivo protivljenje na koje su naišli kod male skupine poslovnih ljudi bilo je zanemarivo, ne toliko zbog činjenice da ti protivnici nisu bili brojni, koliko zato što je njihovim nastojanjima nedostajala svaka ideološka podloga. U Njemačkoj više nije bilo nijednoga liberalnog mislioca. Jedini otpor koji je bio pružen stranci državnoga socijalizma dolazio je od marksističke stranke socijaldemokrata. Poput Schmollerovih socijalista – socijalista s katedre (Kathedersozialisten) – marksisti su zagovarali socijalizam. Jedina razlika između dviju skupina bila je u izboru ljudi koji bi trebali upravljati vrhovnim odborom za planiranje: junkeri, profesori i birokracija hohenzollernske Pruske, ili dužnosnici socijaldemokratske stranke i njihovi pridruženi radnički sindikati.

Tako su jedini ozbiljni protivnici s kojima se Schmollerova škola morala boriti u Njemačkoj bili marksisti. U toj su prepirci potonji vrlo brzo stekli prevlast. Jer oni su barem imali tijelo doktrine, koliko god ono bilo manjkavo i proturječno, dok su učenja povijesne škole bila prije nijekanje svake teorije. U potrazi za malo teorijskoga oslonca, Schmollerova je škola korak po korak počela posuđivati iz duhovnoga fonda marksista. Naposljetku je sam Schmoller uvelike prihvatio marksističku doktrinu klasnoga sukoba i „ideološke" prožetosti mišljenja klasnom pripadnošću mislioca. Jedan od njegovih prijatelja i kolega profesora, Wilhelm Lexis, razvio je teoriju kamate koju je Engels okarakterizirao kao parafrazu marksističke teorije izrabljivanja.⁶ Bila je posljedica spisa pobornika Sozialpolitik da je epitet „buržoaski" (bürgerlich) u njemačkom jeziku poprimio pogrdnu konotaciju.

Porazni poraz u Prvom svjetskom ratu razbio je ugled njemačkih kneževa, aristokrata i birokrata. Sljedbenici povijesne škole i Sozialpolitik prenijeli su svoju odanost na razne razlomljene skupine, iz kojih je naposljetku proizašla Njemačka nacionalsocijalistička radnička stranka, nacisti.

Ravna crta koja vodi od djela povijesne škole do nacizma ne može se pokazati skiciranjem razvoja jednoga od osnivača škole. Jer protagonisti razdoblja Methodenstreita završili su svoj životni put prije poraza 1918. i uspona Hitlera. No život najistaknutijega čovjeka među drugim naraštajem škole oslikava sve faze njemačke sveučilišne ekonomije u razdoblju od Bismarcka do Hitlera.

Werner Sombart bio je daleko najdarovitiji od Schmollerovih studenata. Imao je tek dvadeset i pet godina kada mu je njegov učitelj, na vrhuncu Methodenstreita, povjerio zadatak da prikaže i uništi Wieserovu knjigu, Der natürliche Wert. Vjerni je učenik osudio knjigu kao „posve neutemeljenu".⁶ Dvadeset godina poslije Sombart se hvalio da je dobar dio svojega života posvetio borbi za Marxa.⁷ Kada je 1914. izbio rat, Sombart je objavio knjigu, Händler und Helden (Trgovčići i junaci).⁸ Tamo je, neuglađenim i prostačkim jezikom, odbacio sve britansko ili anglosaksonsko, ali iznad svega britansku filozofiju i ekonomiju, kao očitovanje niskoga torbarskog mentaliteta. Nakon rata Sombart je preradio svoju knjigu o socijalizmu. Prije rata bila je objavljena u devet izdanja.⁹ Dok su predratna izdanja hvalila marksizam, deseto ga je izdanje fanatično napadalo, osobito zbog njegova „proleterskog" karaktera te nedostatka domoljublja i nacionalizma. Nekoliko godina poslije Sombart je pokušao oživjeti Methodenstreit sveskom punim uvreda protiv ekonomista čiju misao nije bio kadar razumjeti.⁹ Zatim je, kada su nacisti preuzeli vlast, okrunio književnu karijeru od četrdeset i pet godina knjigom o njemačkom socijalizmu. Vodeća ideja toga djela bila je da Führer prima svoje zapovijedi od Boga, vrhovnoga Führera svemira, te da je Führertum trajna objava.¹⁰

Takav je bio napredak njemačke akademske ekonomije od Schmollerova veličanja hohenzollernskih izbornih knezova i kraljeva do Sombartova proglašenja Adolfa Hitlera svecem.

5. Liberalizam austrijskih ekonomista

Platon je sanjao o dobrohotnom tiraninu koji bi mudrom filozofu povjerio moć da uspostavi savršen društveni sustav. Prosvjetiteljstvo svoje nade nije polagalo u manje ili više slučajnu pojavu dobronamjernih vladara i providnih mudraca. Njegov optimizam u pogledu budućnosti čovječanstva bio je utemeljen na dvostrukoj vjeri u čovjekovu dobrotu i njegov razumski um. U prošlosti je manjina zlikovaca – pokvarenih kraljeva, svetogrdnih svećenika, iskvarenih plemića – mogla činiti zlo. Ali sada – prema prosvjetiteljskoj doktrini – budući da je čovjek postao svjestan moći svojega razuma, vraćanja u tamu i pogreške minulih razdoblja više se ne treba bojati. Svaki će novi naraštaj nešto dodati dobru koje su ostvarili njegovi preci. Tako je čovječanstvo na pragu neprekidnoga napredovanja prema zadovoljavajućim uvjetima. Postojano napredovati narav je čovjekova. Uzaludno je tugovati za navodno izgubljenim blaženstvom bajoslovnoga zlatnog doba. Idealno stanje društva pred nama je, a ne iza nas.

Većinu liberalnih, naprednih i demokratskih političara devetnaestoga stoljeća koji su zagovarali predstavničku vladavinu i opće pravo glasa vodilo je čvrsto pouzdanje u nepogrešivost razumskoga uma običnoga čovjeka. U njihovim očima većine nisu mogle pogriješiti. Ideje koje su potjecale iz naroda i koje su odobrili glasači nisu mogle biti drugo nego korisne za opće dobro.

Važno je shvatiti da su argumenti koje je u prilog predstavničkoj vladavini iznijela mala skupina liberalnih filozofa bili posve drukčiji te nisu podrazumijevali nikakvo pozivanje na navodnu nepogrešivost većina. Hume je istaknuo da se vladavina uvijek temelji na mnijenju. Dugoročno gledano, mnijenje mnogih uvijek pobjeđuje. Vlada koju ne podupire mnijenje većine mora prije ili kasnije izgubiti svoju moć; ako ne abdicira, mnogi je nasilno svrgnu. Narodi imaju moć da naposljetku na kormilo postave one ljude koji su spremni vladati prema načelima koja većina smatra primjerenima. Dugoročno gledano, ne postoji nešto poput nepopularne vlade koja održava sustav što ga mnoštvo osuđuje kao nepravedan. Smisao predstavničke vladavine nije u tome da su većine bogolike i nepogrešive. Riječ je o nakani da se mirnim metodama postigne u konačnici neizbježno prilagođavanje političkoga sustava i ljudi koji upravljaju njegovim upravljačkim mehanizmom ideologiji većine. Strahote revolucije i građanskoga rata mogu se izbjeći ako se neomiljena vlada može glatko ukloniti na sljedećim izborima.

Istinski liberali čvrsto su držali da tržišno gospodarstvo, jedini ekonomski sustav koji jamči postojano napredujuće poboljšanje materijalnoga blagostanja čovječanstva, može djelovati samo u ozračju nesmetanoga mira. Zagovarali su vladavinu izabranih predstavnika naroda jer su uzimali zdravo za gotovo da će samo taj sustav trajno očuvati mir kako u unutarnjim tako i u vanjskim poslovima.

Ono što je te istinske liberale odvajalo od slijepoga obožavanja većine od strane samozvanih radikala bilo je to što su svoj optimizam u pogledu budućnosti čovječanstva temeljili ne na mističnom pouzdanju u nepogrešivost većina, nego na vjerovanju da je moć valjana logičkog argumenta neodoljiva. Nisu propustili uvidjeti da je golema većina običnih ljudi i previše tupa i previše lijena da bi slijedila i usvojila duge lance zaključivanja. Ali nadali su se da te mase, upravo zbog svoje tuposti i lijenosti, neće moći a da ne prihvate ideje koje im donose intelektualci. Od zdravoga prosuđivanja obrazovane manjine i njihove sposobnosti da uvjere većinu, veliki su vođe liberalnoga pokreta devetnaestoga stoljeća očekivali postojano poboljšanje ljudskih prilika.

U tom je pogledu vladalo potpuno slaganje između Carla Mengera i njegovih dvojice najranijih sljedbenika, Wiesera i Böhm-Bawerka. Među neobjavljenim spisima Mengera profesor Hayek otkrio je bilješku koja glasi: „Nema boljega sredstva za otkrivanje besmislenosti nekoga načina zaključivanja nego pustiti ga da svoj puni tijek dovede do kraja." Sva trojica voljela su se pozivati na Spinozinu argumentaciju u prvoj knjizi njegove Etike koja završava slavnom izrekom: „Sane sicut lux se ipsam et tenebras manifestat, sic veritas norma sui et falsi." Mirno su promatrali strastvenu propagandu kako povijesne škole tako i marksizma. Bili su posve uvjereni da će logički neobranjive dogme tih frakcija naposljetku biti odbačene od svih razumnih ljudi upravo zbog svoje besmislenosti te da će mase običnih ljudi nužno slijediti vodstvo intelektualaca.¹¹

Mudrost ovakva načina argumentiranja vidljiva je u izbjegavanju popularne prakse suprotstavljanja navodne psihologije logičkom zaključivanju. Istina je da pogreške u zaključivanju često uzrokuje sklonost pojedinca da pogrešnom zaključku dade prednost pred ispravnim. Postoje čak i mnoštva ljudi koje njihove naklonosti naprosto sprječavaju da misle ravno. No od utvrđivanja tih činjenica vrlo je dalek put do doktrina koje su se u posljednjem naraštaju poučavale pod nazivom „sociologija znanja". Ljudsko mišljenje i zaključivanje, ljudska znanost i tehnika proizvod su društvenoga procesa utoliko što se pojedini mislilac suočava i s postignućima i s pogreškama svojih prethodnika te stupa u virtualnu raspravu s njima, bilo slažući se, bilo ne slažući se. Povijest ideja može učiniti razumljivima i čovjekove promašaje i njegove uspjehe analizirajući uvjete u kojima je živio i radio. Samo je u tom smislu dopušteno pozivati se na ono što se naziva duhom epohe, naroda, sredine. No ako se nastoji objasniti nastanak neke ideje, a još manje je opravdati, pozivanjem na okolinu njezina autora, riječ je o kružnom zaključivanju. Ideje uvijek izviru iz uma pojedinca, a povijest o njima ne može reći ništa više nego da ih je u određenom trenutku stvorio određeni pojedinac. Nema druge isprike za čovjekovo pogrešno mišljenje od one koju je jedna austrijska vlada jednom izrekla povodom slučaja poraženoga generala – da nitko ne odgovara za to što nije genij. Psihologija nam može pomoći objasniti zašto je čovjek zakazao u svojem mišljenju. No nijedno takvo objašnjenje ne može ono što je lažno pretvoriti u istinito.

Austrijski ekonomisti bezuvjetno su odbacili logički relativizam sadržan u učenjima pruske Historijske škole. Nasuprot izjavama Schmollera i njegovih sljedbenika, tvrdili su da postoji skup ekonomskih teorema koji vrijede za svako ljudsko djelovanje, neovisno o vremenu i mjestu, o nacionalnim i rasnim obilježjima djelatnika te o njihovim vjerskim, filozofskim i etičkim ideologijama.

Veličina usluge koju su ova trojica austrijskih ekonomista pružila braneći stvar ekonomije od isprazne kritike historicizma ne može se precijeniti. Iz svojih spoznajno-teorijskih uvjerenja nisu izveli nikakav optimizam glede budućega razvoja čovječanstva. Što god se može reći u prilog ispravnomu logičkom mišljenju, time se ne dokazuje da će budući naraštaji ljudi nadmašiti svoje pretke u intelektualnom naporu i postignućima. Povijest pokazuje da su za razdobljima čudesnih umnih dostignuća iznova slijedila razdoblja propadanja i nazadovanja. Ne znamo hoće li sljedeći naraštaj iznjedriti ljude sposobne nastaviti tragom genija koji su posljednja stoljeća učinili tako slavnima. Ne znamo ništa o biološkim uvjetima koji čovjeku omogućuju da učini korak naprijed u maršu intelektualnoga napretka. Ne možemo isključiti pretpostavku da bi mogle postojati granice čovjekova daljnjeg intelektualnog uspona. I zacijelo ne znamo postoji li u tom usponu točka iza koje intelektualni vođe više ne uspijevaju uvjeriti mase i navesti ih da ih slijede.

Zaključak koji su austrijski ekonomisti izveli iz tih premisa bio je da, premda je dužnost pionirskoga uma učiniti sve što mu njegove sposobnosti omogućuju, na njemu nije obveza da propagira svoje ideje, a još manje da se služi upitnim metodama kako bi svoje misli učinio prihvatljivima ljudima. Nisu marili za nakladu svojih spisa. Menger nije objavio drugo izdanje svojih slavnih Grundsätze, premda je knjiga već odavno bila rasprodana, antikvarni primjerci prodavali su se po visokim cijenama, a nakladnik ga je iznova i iznova nagovarao da pristane.

Glavna i jedina briga austrijskih ekonomista bila je pridonijeti napretku ekonomije. Nikada nisu pokušavali pridobiti ničiju podršku drugim sredstvima osim uvjerljivom snagom razvijenom u njihovim knjigama i člancima. S ravnodušnošću su gledali na činjenicu da su sveučilišta zemalja njemačkoga govornog područja, čak i mnoga austrijska sveučilišta, bila neprijateljski raspoložena prema ekonomiji kao takvoj, a još više prema novim ekonomskim doktrinama subjektivizma.

Kada su njemački profesori teorijama Mengera i njegovih dvojice najranijih sljedbenika i nastavljača pripisali pridjevak „austrijski", mislili su to u pogrdnom smislu. Nakon bitke kod Königgrätza, kvalifikacija neke stvari kao austrijske u Berlinu je uvijek imala takvu obojenost, u tom „glavnom stožeru Geista", kako ga je podrugljivo nazvao Herbert Spencer. No namjeravana se kleveta vratila kao bumerang. Vrlo brzo oznaka „Austrijska škola" postala je slavna diljem svijeta.

Dakako, praksa pripisivanja nacionalne etikete nekom pravcu mišljenja nužno je obmanjujuća. Samo je vrlo malo Austrijanaca – a, uostalom, i neaustrijanaca – znalo išta o ekonomiji, a još je manji bio broj onih Austrijanaca koje se moglo nazvati ekonomistima, koliko god se velikodušno dodjeljivao taj naziv. Osim toga, među austrijskim ekonomistima bilo je i onih koji nisu radili pravcima koji su se nazivali „Austrijskom školom"; najpoznatiji među njima bili su matematičari Rudolf Auspitz i Richard Lieben, a kasnije Alfred Amonn i Josef Schumpeter. S druge strane, broj inozemnih ekonomista koji su se posvetili nastavljanju djela što su ga začeli „Austrijanci" stalno je rastao. U početku se kadšto događalo da su nastojanja tih britanskih, američkih i drugih neaustrijskih ekonomista nailazila na otpor u njihovim vlastitim zemljama te da su ih njihovi kritičari ironično nazivali „Austrijancima". No nakon nekoliko godina sve su bitne ideje Austrijske škole uglavnom prihvaćene kao sastavni dio ekonomske teorije. Otprilike u vrijeme Mengerove smrti (1921.) više se nije razlikovalo između Austrijske škole i ostale ekonomije. Naziv „Austrijska škola" postao je imenom danim važnomu poglavlju povijesti ekonomske misli; više nije bio imenom posebne sljedbe s doktrinama drukčijima od onih koje su zastupali drugi ekonomisti.

Postojala je, dakako, jedna iznimka. Tumačenje uzroka i tijeka konjunkturnoga ciklusa koje je dao ovaj pisac, najprije u svojoj Theory of Money and Credit¹², a naposljetku u svojem traktatu Ljudsko djelovanje¹³, pod imenom Monetarne teorije konjunkturnoga ciklusa ili teorije kreditne cirkulacije, neki su autori nazvali Austrijskom teorijom konjunkturnoga ciklusa. Kao i sve takve nacionalne etikete, i ova je prijeporna. Teorija kreditne cirkulacije nastavak je, proširenje i poopćenje ideja što ih je najprije razvila britanska Currency School te nekih nadopuna koje su im dodali kasniji ekonomisti, među njima i Šveđanin Knut Wicksell.

Budući da je bilo neizbježno pozvati se na nacionalnu etiketu „Austrijska škola", može se dodati nekoliko riječi o jezičnoj skupini kojoj su austrijski ekonomisti pripadali. Menger, Böhm-Bawerk i Wieser bili su njemački Austrijanci; njihov je jezik bio njemački i svoje su knjige pisali na njemačkom. Isto vrijedi i za njihove najuglednije učenike Johanna von Komorzynskoga, Hansa Mayera, Roberta Meyera, Richarda Schifflera, Richarda von Strigla i Roberta Zuckerkandla. U tom je smislu djelo „Austrijske škole" postignuće njemačke filozofije i znanosti. No među učenicima Mengera, Böhm-Bawerka i Wiesera bilo je i neaustrijskih Austrijanaca koji nisu bili Nijemci. Dvojica su se od njih istaknula izvrsnim doprinosima, Česi Franz Cuhel i Karel Englis.

---

Osobito stanje njemačkih ideoloških i političkih prilika u posljednjoj četvrtini devetnaestoga stoljeća iznjedrilo je sukob između dviju škola mišljenja iz kojega su proizašli Methodenstreit i naziv „Austrijska škola". No suprotnost koja se očitovala u toj raspravi nije ograničena na određeno razdoblje ili zemlju. Ona je trajna. Kakva je ljudska narav, ona je neizbježna u svakom društvu u kojem su podjela rada i njezina posljedica, tržišna razmjena, dosegli takav intenzitet da prehrana svakoga čovjeka ovisi o ponašanju drugih ljudi. U takvu društvu svakomu služe njegovi bližnji, a on zauzvrat služi njima. Usluge se pružaju dobrovoljno: kako bih navedo bližnjega da nešto učini za mene, moram mu ponuditi nešto čemu daje prednost pred suzdržavanjem od činjenja toga. Cijeli je sustav izgrađen na toj dobrovoljnosti razmijenjenih usluga. Neumoljivi prirodni uvjeti sprječavaju čovjeka da se prepusti bezbrižnomu uživanju svojega postojanja. No njegovo uključivanje u zajednicu tržišnoga gospodarstva spontano je, posljedica uvida da mu nije otvorena nijedna bolja, a uostalom ni ikoja druga metoda preživljavanja.

Međutim, smisao i domašaj te spontanosti shvaćaju samo ekonomisti. Svi oni koji nisu upućeni u ekonomiju, to jest golema većina, ne vide nikakva razloga zašto ne bi silom prisilili druge ljude da čine ono što ti ljudi nisu spremni činiti svojevoljno. Je li aparat fizičke prisile kojemu se u takvim nastojanjima pribjegava onaj policijske moći vlade ili nezakonita „streljačka" sila čije nasilje vlada tolerira, ne čini nikakvu razliku. Ono što je važno jest zamjena dobrovoljnoga djelovanja prisilom.

Zbog određene, gotovo slučajne konstelacije političkih prilika, odbacivanje filozofije miroljubive suradnje prvi su put u moderno doba u sveobuhvatnu doktrinu razvili podanici pruske države. Pobjede u trima Bismarckovim ratovima opile su njemačke učenjake, od kojih je većina bila u službi vlasti. Neki su smatrali znakovitom činjenicu da je prihvaćanje ideja Schmollerove škole bilo najsporije u zemljama čije su vojske bile poražene 1866. i 1870. godine. Naravno, besmisleno je tražiti ikakvu vezu između uspona austrijske ekonomske teorije i poraza, neuspjeha i razočaranja habsburškoga režima. Ipak, činjenicu da su se francuska državna sveučilišta dulje od onih drugih naroda klonila historicizma i Sozialpolitik zacijelo je, barem donekle, prouzročila pruska etiketa pridana tim doktrinama. No to je kašnjenje imalo malen praktični značaj. Francuska je, kao i sve druge zemlje, postala uporištem intervencionizma i prognane ekonomske znanosti.

Filozofsko dovršenje ideja koje veličaju uplitanje vlasti, tj. djelovanje naoružanih redarstvenika, ostvarili su Nietzsche i Georges Sorel. Oni su skovali većinu parola koje su vodile pokolje boljševizma, fašizma i nacizma. Intelektualci koji slave užitke ubojstva, pisci koji zagovaraju cenzuru, filozofi koji prosuđuju zasluge mislilaca i autora ne prema vrijednosti njihovih doprinosa, nego prema njihovim postignućima na bojnim poljima,¹⁴ duhovni su vođe našega doba neprestane borbe. Kakav su tek prizor pružali oni američki autori i profesori koji su nastanak političke neovisnosti i ustava vlastite nacije pripisivali lukavu triku „interesa” te su čeznutljivo pogledavali prema sovjetskom raju Rusije!

Veličina devetnaestoga stoljeća sastojala se u tome što su ideje klasične ekonomije donekle postale prevladavajućom filozofijom države i društva. One su tradicionalno stalešsko društvo preobrazile u nacije slobodnih građana, kraljevski apsolutizam u predstavničku vlast i, ponad svega, siromaštvo masa pod ancien regime u blagostanje mnogih pod kapitalističkim laissez faire. Danas reakcija etatizma i socijalizma podriva temelje zapadne civilizacije i blagostanja. Možda su u pravu oni koji tvrde da je prekasno da se spriječi konačan trijumf barbarstva i razaranja. Kako bilo, jedno je sigurno. Društvo, tj. miroljubiva suradnja ljudi po načelu podjele rada, može postojati i funkcionirati samo ako prihvati politike koje ekonomska analiza proglašava prikladnima za postizanje traženih ciljeva. Najgora je iluzija našega doba praznovjerno pouzdanje u lijekove za sve koji su – kako su ekonomisti neoborivo pokazali – suprotni svrsi.

Vlade, političke stranke, interesne skupine i birokrati obrazovne hijerarhije misle da mogu izbjeći neizbježne posljedice neprikladnih mjera bojkotirajući i ušutkavajući neovisne ekonomiste. No istina opstaje i djeluje, čak i ako ne preostane nitko tko bi je izrekao.