O dovršenju Marxova sustava

Karl Marx je kao pisac bio čovjek dostojan zavidne sreće. Nitko neće htjeti tvrditi da njegovo djelo pripada knjigama koje se lako čitaju i lako razumiju. Znatno manji teret teške dijalektike i zamornih dedukcija koje se služe matematičkim aparatom bio bi za većinu drugih knjiga postao nesavladiva prepreka da prokrče put do široke publike. Marx je usprkos tome postao apostol za najšire krugove, i to upravo za takve krugove kojima inače čitanje teških knjiga nije svojstveno. Pritom njegove dijalektičke argumentacije nipošto nisu bile neupitno uvjerljive snage i jasnoće. Naprotiv: muškarci koji su pripadali najozbiljnijim i najdostojnijim misliocima naše znanosti, poput Carla Kniesa, već su od prvog trenutka iznijeli prigovor – koji zacijelo nije lako shvatiti olako i koji je potkrijepljen teškim argumentima – da je Marxovo učenje već u svom temelju opterećeno logičkim i činjeničnim proturječjima svake vrste. Marxovu se djelu tako lako moglo dogoditi da ni kod jednog dijela publike ne nađe dobro mjesto: kod široke publike ne, jer ona uopće nije razumijevala njegovu tešku dijalektiku, a kod stručnjaka ne, jer su je oni i njezine slabosti i predobro razumijevali. Zapravo je ispalo drukčije.

Ni okolnost da je za autorova života djelo ostalo torzo nije bila zapreka njegovu utjecaju. Inače se, i to ne bez razloga, upravo prema izoliranim prvim svescima novih sustava običava biti osobito nepovjerljivim. U „općim dijelovima“ doista se opća načela mogu vrlo lijepo izložiti; ali posjeduju li ona razrješujuću snagu koju im njihov autor pripisuje, to se prokušava tek u razradi sustava, tek kad se ona redom suoče sa svim pojedinačnim činjenicama. A u povijesti znanosti nisu nimalo rijetki slučajevi u kojima prvom svesku, poslanom u svijet pun nade i pretenzija, usprkos životu i dobru zdravlju autora, drugi svezak uopće više nije slijedio, upravo zato što novi temeljni naum nije mogao izdržati vatrenu kušnju konkretnih činjenica pred samim autorom koji je pomnije promatrao. Karl Marx nije patio od takva nepovjerenja. Masa njegovih sljedbenika predujmila mu je na temelju prvog sveska bezmjerno vjerničko povjerenje i prema sadržaju još nenapisanih svezaka sustava.

Ta vjera na kredit bila je u jednom slučaju stavljena na osobito tešku kušnju. Marx je u svom prvom svesku poučavao da se sva vrijednost roba temelji na radu utjelovljenom u njima te da se one stoga, snagom „zakona vrijednosti“, moraju razmjenjivati u razmjeru rada utjelovljenog u njima: nadalje, da je profit ili višak vrijednosti koji pripada kapitalistima plod izrabljivanja provedenog nad radnicima, da pak veličina viška vrijednosti ne stoji u razmjeru prema veličini cjelokupnog kapitala koji kapitalist primjenjuje, nego samo prema veličini njegova „varijabilnog“ dijela, to jest dijela upotrijebljenog za isplatu nadnica, dok takozvani „konstantni“ kapital, upotrijebljen za kupnju sredstava za proizvodnju, ne može „proizvesti višak vrijednosti“. No zapravo u životu kapitalska dobit stoji u proporciji prema cjelokupnom uloženom kapitalu, a što je s tim znatnim dijelom povezano, robe se zapravo ni ne razmjenjuju u razmjeru prema količini rada utjelovljenoj u njima. Ovdje je dakle postojalo proturječje između sustava i činjenica, čije se zadovoljavajuće razjašnjenje činilo jedva mogućim. Ni samom Marxu nije promaknula ta prisutna proturječnost. On o tome kaže: „Taj zakon“ – naime da višak vrijednosti stoji u razmjeru samo prema varijabilnim sastavnim dijelovima kapitala – „očito proturječi svemu iskustvu utemeljenu na neposrednom uvidu“. No on nastavlja proglašavajući to proturječje samo prividnim, čije razrješenje zahtijeva još mnogo posrednih karika i koje se najavljuje za kasnije sveske njegova djela. Učena je kritika, dakako, smatrala da smije sa svom određenošću proricati da Marx to obećanje nikada neće moći ispuniti, jer da je proturječje nepomirljivo, i nastojala je to potanko dokazati. No na masu njegovih sljedbenika te dedukcije nisu ostavljale nikakav dojam; puko Marxovo obećanje vrijedilo im je više od svih logičkih protudokaza.

Napetost je rasla kad ni drugi svezak njegova djela, izdan već nakon učiteljeve smrti, nije donio ni najavljeni pokušaj razrješenja, koji je prema planu cjelokupnog djela bio pridržan trećem svesku, niti pak i najmanju naznaku o tome u kojem je smjeru Marx nakanio tražiti razrješenje. Naprotiv, predgovor priređivača Friedricha Engelsa sadržavao je s jedne strane ponovnu određenu najavu da je razrješenje sadržano u rukopisu koji je Marx ostavio, a s druge strane javni izazov, najprije upućen sljedbenicima književnog suparnika Rodbertusa, da u međuvremenu, do izlaska trećeg sveska, vlastitim snagama pokušaju razriješiti zagonetku „kako se ne samo bez povrede zakona vrijednosti, nego štoviše na temelju njega, može i mora izgraditi jednaka prosječna profitna stopa“.

Smatram jednim od najsjajnijih iskaza počasti koji su se mogli iskazati misliocu Marxu to što je taj izazov tako brojno prihvaćen, i to iz mnogo širih krugova nego što su bili oni kojima je najprije bio upućen. Ne samo Rodbertusovi sljedbenici, nego i muškarci iz Marxova vlastitog tabora, pa čak i ekonomisti koji nisu slijedili nijednu od te dvije glave socijalističke teorije, nego bi ih Marx vjerojatno bio označio kao „vulgarne ekonomiste“, natjecali su se u nastojanju da prodru u pretpostavljeni sklop još tajnom obavijenih Marxovih misaonih tokova. Razvila se između 1885., godine izlaska drugog, i 1894., godine izlaska trećeg sveska Marxova Kapitala, prava nagradno-zagonetna literatura o „prosječnim profitima“ i njihovu odnosu prema „zakonu vrijednosti“. Dakako, nagradu nije odnio nijedan od natjecatelja, kako je sada također preminuli Fr. Engels ustanovio u sudu koji je o njima izrekao u svom predgovoru trećem svesku.

Dugo odgađanim izlaskom tog završnog sveska Marxova sustava stvar je napokon dospjela u stadij konačne odluke. Pukim obećanjem razrješenja svatko je mogao držati toliko ili tako malo koliko je htio. Obećanja s jedne i razlozi s druge strane bili su na neki način nesumjerljivi. Ni uspjehe protiv tuđih pokušaja razrješenja, koliko god ti pokušaji, prema mišljenju i nastojanju svojih tvoraca, bili održani u duhu Marxove teorije, sljedbenici potonje nisu morali priznavati: oni su se uvijek još mogli pozivati od promašene preslike na obećani izvornik. Sad je on napokon izišao na svjetlo, i time je za tridesetogodišnji spor stečeno čvrsto, usko i jasno omeđeno bojno polje, unutar kojega obje strane, umjesto da neprestano tješe budućim otkrićima ili da odskaču na proteusovski pomične, neautentične tumačke, moraju propisno izdržati i izvojevati stvar. Je li Marx sam razriješio svoju zagonetku? Je li njegov dovršeni sustav ostao vjeran sebi i činjenicama ili nije?

Temeljni stupovi Marxova sustava jesu njegov pojam vrijednosti i njegov zakon vrijednosti. Bez njih bi, kako Marx često ponavlja, svaka znanstvena spoznaja gospodarskih zbivanja bila nemoguća. Način na koji on oboje izvodi prikazivan je i raspravljan nebrojeno puta. Radi nadovezivanja ipak moramo ukratko rekapitulirati najbitnije karike njegova misaonog toka.

Područje istraživanja koje Marx poduzima pretražiti kako bi „ušao u trag vrijednosti“ (I. 23)¹ od početka ograničava na robe, pod čime u njegovu smislu valjda ne treba razumjeti sva gospodarska dobra, nego samo proizvode rada proizvedene za tržište⁶. On započinje „analizom robe“ (I. 9). Roba je s jedne strane, kao korisna stvar koja svojim svojstvima zadovoljava ljudske potrebe ma koje vrste, uporabna vrijednost, a s druge strane tvori materijalne nositelje razmjenske vrijednosti. Na tu potonju analiza sada prelazi. „Razmjenska se vrijednost najprije pojavljuje kao kvantitativni odnos, proporcija, u kojoj se uporabne vrijednosti jedne vrste razmjenjuju za uporabne vrijednosti druge vrste, odnos koji se neprestano mijenja s vremenom i mjestom“. Čini se dakle nečim slučajnim. Pa ipak u toj promjeni mora postojati nešto trajno, za čim Marx poduzima istraživanje. Čini to na svoj poznati dijalektički način. „Uzmimo dvije robe, npr. pšenicu i željezo. Kakav god bio njihov razmjenski odnos, on se uvijek može prikazati u jednadžbi u kojoj se zadana količina pšenice izjednačuje s nekom količinom željeza, npr. 1 quarter pšenice = a centi željeza. Što kazuje ta jednadžba? Da nešto zajedničko iste veličine postoji u dvjema različitim stvarima, u 1 quarteru pšenice i jednako tako u a centi željeza. Obje su dakle jednake nečemu trećem, što po sebi nije ni jedno ni drugo. Svako od to dvoje, ukoliko je razmjenska vrijednost, mora dakle biti svodivo na to treće.“

„To zajedničko“ – nastavlja Marx – „ne može biti neko geometrijsko, fizičko, kemijsko ili kakvo drugo prirodno svojstvo roba. Njihova tjelesna svojstva uopće dolaze u obzir samo ukoliko ih čine korisnima, dakle uporabnim vrijednostima. S druge strane, razmjenski je odnos roba očito okarakteriziran apstrakcijom od njihovih uporabnih vrijednosti. Unutar njega jedna uporabna vrijednost vrijedi upravo toliko koliko svaka druga, samo ako je prisutna u prikladnoj proporciji. Ili, kako kaže stari Barbon: ‚Jedna je vrsta robe jednako dobra kao druga ako joj je razmjenska vrijednost jednako velika. Ne postoji nikakva različitost ni razlikovnost između stvari jednako velike razmjenske vrijednosti.‘ Kao uporabne vrijednosti robe su prije svega različite kakvoće, kao razmjenske vrijednosti mogu biti samo različite količine, ne sadrže dakle ni atoma uporabne vrijednosti.“

„Ako se sada apstrahira od uporabne vrijednosti tjelesnih roba, preostaje im još samo jedno svojstvo, ono proizvoda rada. Ipak nam je i proizvod rada već pretvoren pod rukom. Ako apstrahiramo od njegove uporabne vrijednosti, apstrahiramo i od tjelesnih sastavnih dijelova i oblika koji ga čine uporabnom vrijednošću. On više nije stol ili kuća ili pređa ili neka druga korisna stvar. Sva su njegova osjetilna svojstva izbrisana. On više nije ni proizvod stolarskog rada ili građevinskog rada ili predilačkog rada ili nekog drugog određenog proizvodnog rada. S korisnim karakterom proizvoda rada nestaje korisni karakter radova prikazanih u njima, nestaju dakle i različiti konkretni oblici tih radova; oni se više ne razlikuju, nego su svi skupa svedeni na jednak ljudski rad, na apstraktno ljudski rad.“

"Promotrimo sada ostatak proizvoda rada. Od njih nije preostalo ništa osim iste sablasne predmetnosti, puke želatine nerazlučivoga ljudskog rada, to jest trošenja ljudske radne snage bez obzira na oblik njezina trošenja. Te stvari pokazuju samo još to da je u njihovoj proizvodnji utrošena ljudska radna snaga, da je u njima nagomilan ljudski rad. Kao kristali te njima zajedničke društvene supstancije, oni su – vrijednosti."

Time je pojam vrijednosti pronađen i određen. On po svom dijalektičkom obliku nije istovjetan s razmjenskom vrijednošću, ali stoji prema njoj, kako bih već sada htio utvrditi, u najprisnijem, nerazdvojivom odnosu: on je svojevrsni pojmovni destilat razmjenske vrijednosti. On je, da govorim Marxovim vlastitim riječima, "ono zajedničko što se prikazuje u razmjenskom odnosu ili razmjenskoj vrijednosti roba", kao što je obrnuto opet "razmjenska vrijednost nužni način izražavanja ili pojavni oblik vrijednosti" (I. 13).

Od utvrđivanja pojma vrijednosti Marx prelazi na izlaganje njezine mjere i njezine veličine. Budući da je rad supstancija vrijednosti, dosljedno se i veličina vrijednosti svih dobara mjeri količinom rada sadržanoga u njima, odnosno radnim vremenom. Ali ne onim individualnim radnim vremenom koje je upravo onaj pojedinac koji je izradio dobro slučajno utrošio, nego "društveno nužnim radnim vremenom", koje Marx objašnjava kao "radno vrijeme koje se zahtijeva da bi se prikazala bilo koja upotrebna vrijednost s postojećim društveno-normalnim uvjetima proizvodnje i društvenim stupnjem vještine i intenzivnosti rada" (I. 14). "Samo količina društveno nužnog rada, odnosno radno vrijeme društveno nužno za izradu neke upotrebne vrijednosti, jest ono što određuje veličinu njezine vrijednosti. Pojedinačna roba vrijedi ovdje uopće kao prosječni primjerak svoje vrste. Robe u kojima su sadržane jednako velike količine rada, ili koje se mogu izraditi u istom radnom vremenu, imaju stoga istu veličinu vrijednosti. Vrijednost jedne robe odnosi se prema vrijednosti svake druge robe kao radno vrijeme nužno za proizvodnju jedne prema radnom vremenu nužnom za proizvodnju druge. Kao vrijednosti, sve su robe samo određene mase skrutnutoga radnog vremena".

Iz svega toga izvodi se sada sadržaj velikoga "zakona vrijednosti", koji je "imanentan razmjeni roba" (I. 141, 150) i koji vlada razmjenskim odnosima. On kaže, i nakon prethodnoga ne može kazati ništa drugo, nego da se robe međusobno razmjenjuju prema odnosu društveno nužnoga prosječnog rada utjelovljenoga u njima (npr. I. 52). Drugi izrazi istoga zakona jesu da se robe "razmjenjuju prema svojim vrijednostima" (npr. I. 142, 183, III. 167), ili da se "razmjenjuje ekvivalent za ekvivalent" (npr. I. 150, 183). Doduše, u pojedinačnom slučaju, ovisno o trenutačnim oscilacijama ponude i potražnje, pojavljuju se i cijene koje stoje iznad ili ispod vrijednosti. Ali te se "stalne oscilacije tržišnih cijena ... kompenziraju, uzajamno poništavaju i svode same na prosječnu cijenu kao svoje unutarnje pravilo" (I. 151, bilješka 37) (MEW 23, str. 180). Na dulji rok ipak se uvijek "u slučajnim i stalno kolebljivim razmjenskim odnosima" nasilno probija "društveno nužno radno vrijeme kao reguliran prirodni zakon" (I. 52). Marx taj zakon naziva "vječnim zakonom razmjene roba" (I. 182), "racionalnim", "prirodnim zakonom ravnoteže" (III. 167): one slučajeve koji se, kako je već rečeno, doista pojavljuju, u kojima se robe razmjenjuju po cijenama koje odstupaju od njihovih vrijednosti, treba u odnosu na pravilo smatrati "slučajnima" (I. 150, bilješka 37), a samo odstupanje "povredom zakona razmjene roba" (I. 142).

Na tim teorijsko-vrijednosnim temeljima Marx zatim podiže drugi dio svoje doktrinarne građevine, svoje glasovito učenje o "viška vrijednosti". On istražuje izvor dobiti koju kapitalisti izvlače iz svojih kapitala. Kapitalisti ulažu određenu svotu novca, pretvaraju je u robe i te zatim – sa proizvodnim procesom umetnutim između ili bez njega – prodajom pretvaraju natrag u više novca. Odakle dolazi taj prirast, taj višak izvučene nad izvorno predujmljenom svotom novca, ili, kako ga Marx naziva, "višak vrijednosti"?

Marx najprije, na sebi svojstven način dijalektičkoga isključivanja, omeđuje uvjete problema. Najprije izlaže da višak vrijednosti ne može proisteći ni iz toga da kapitalist kao kupac robe redovito kupuje ispod njihove vrijednosti, ni iz toga da ih kao prodavač redovito prodaje iznad njihove vrijednosti. Problem se prema tome predstavlja na sljedeći način: "Naš ... vlasnik novca mora robe kupiti po njihovoj vrijednosti, prodati po njihovoj vrijednosti, pa ipak na kraju procesa izvući više novca nego što ga je uložio ... To su uvjeti problema. Hic Rhodus, hic salta!" (I. 150 i d.).

Rješenje Marx sada nalazi u tome da postoji roba čija upotrebna vrijednost posjeduje osobito svojstvo da bude izvor razmjenske vrijednosti. Ta je roba radna sposobnost ili radna snaga. Ona se na tržištu nudi na prodaju pod dvostrukim uvjetom: da je radnik osobno slobodan – jer inače na prodaju ne bi bila njegova radna snaga, nego cijela njegova osoba, kao rob –, i da je radnik lišen "svih stvari potrebnih za ostvarenje svoje radne snage", jer bi inače pretpostavio proizvoditi za vlastiti račun i nuditi svoje proizvode umjesto svoje radne snage. Trgovanjem tom robom kapitalist sada stječe višak vrijednosti. Na sljedeći način.

Vrijednost robe "radna snaga" ravna se, kao i vrijednost svake druge robe, prema radnom vremenu potrebnom za njezinu reprodukciju, što u ovom slučaju znači prema radnom vremenu potrebnom za proizvodnju onolike količine životnih namirnica koliko je nužno za uzdržavanje radnika. Ako je, na primjer, za proizvodnju nužnih životnih namirnica za jedan dan potrebno društveno radno vrijeme od 6 sati, i ako je istodobno, kako želimo pretpostaviti, to isto radno vrijeme utjelovljeno u 3 sh. zlata, onda će se radna snaga jednoga dana moći kupiti za 3 sh. Kad je kapitalist sklopio tu kupnju, upotrebna vrijednost radne snage pripada njemu, i on je realizira time što daje da radnik radi za njega. Kad bi ga dnevno puštao da radi samo onoliko sati koliko ih je utjelovljeno u samoj radnoj snazi, i koliko ih je morao platiti pri njezinoj kupnji, višak vrijednosti ne bi nastao. Jer 6 radnih sati ne mogu, prema pretpostavci, proizvodu u kojem se utjelovljuju dodati veću vrijednost od 3 sh.; ali upravo toliko je kapitalist i platio za nadnicu. No kapitalisti tako ne postupaju. I kad su radnu snagu kupili po cijeni koja odgovara samo šestosatnom radnom vremenu, puštaju radnika da cijeli dan radi za njih. Sada je u proizvodu koji se stvara tijekom toga dana utjelovljeno više radnih sati nego što ih je kapitalist morao platiti; on stoga ima veću vrijednost od plaćene nadnice, a razlika je "višak vrijednosti", koji pripada kapitalistu.

Jedan primjer. Pretpostavimo da radnik u 6 sati može ispresti 10 funti pamuka u pređu. Pretpostavimo da je taj pamuk za svoju vlastitu proizvodnju iziskivao 20 radnih sati i da prema tome posjeduje vrijednost od 10 sh. Pretpostavimo nadalje da prelac tijekom šestosatnoga prelja istroši na oruđu onoliko koliko odgovara četverosatnom radu i stoga predstavlja vrijednost od 2 sh. – tako će ukupna vrijednost sredstava za proizvodnju potrošenih u prelju iznositi 12 sh., što odgovara 24 radna sata. U procesu prelja pamuk "upija" još daljnjih 6 radnih sati: gotova pređa je stoga ukupno proizvod od 30 radnih sati i imat će prema tome vrijednost od 15 sh. Uz pretpostavku da kapitalist najmljenoga radnika pušta raditi samo 6 sati na dan, izrada pređe stajala je kapitalista također punih 15 sh.: 10 sh. za pamuk, 2 sh. za istrošenje oruđa, 3 sh. za nadnicu. Višak vrijednosti se ne pojavljuje.

Sasvim je drugačije kad kapitalist pušta radnika da radi 12 sati dnevno. U 12 sati radnik prerađuje 20 funti pamuka, u kojima je već prethodno utjelovljeno 40 radnih sati i koje stoga vrijede 20 sh., troši nadalje na oruđu proizvod od 8 radnih sati u vrijednosti od 4 sh., ali sirovini tijekom jednoga dana dodaje 12 radnih sati, to jest novu vrijednost od 6 sh. Sada bilanca stoji ovako. Pređa proizvedena tijekom jednoga dana stajala je ukupno 60 radnih sati i ima stoga vrijednost od 30 sh.; izdaci kapitalista iznosili su 20 sh. za pamuk, 4 sh. za istrošenje oruđa i 3 sh. za nadnicu, dakle ukupno samo 27 sh.; preostaje sada "višak vrijednosti" od 3 sh.

Višak vrijednosti je stoga, prema Marxu, posljedica toga da kapitalist pušta radnika da dio dana radi za njega, a da ga za to ne plaća. U radnom danu radnika mogu se razlikovati dva dijela. U prvom dijelu, "nužnom radnom vremenu", radnik proizvodi svoje vlastito uzdržavanje, odnosno njegovu vrijednost; za taj dio svoga rada prima ekvivalent u nadnici. Tijekom drugoga dijela, "surplus-radnoga vremena", on biva "eksploatiran", proizvodi "višak vrijednosti", a da sam za to ne dobiva nikakav ekvivalent (I. 205 i d.). "Sav višak vrijednosti ... po svojoj je supstanciji materijatura neplaćenoga radnog vremena" (I. 554).

Vrlo važna i za Marxov sustav karakteristična jesu sada slijedeća određivanja veličine viška vrijednosti. Veličina viška vrijednosti može se dovoditi u odnos s različitim drugim veličinama. Odnosi i omjeri koji se iz toga razvijaju moraju se oštro razlučivati.

Najprije se unutar kapitala koji kapitalistu služi za prisvajanje viška vrijednosti moraju razlikovati dva sastojka koji u pogledu nastanka viška vrijednosti igraju posve različitu ulogu. Naime, doista novi višak vrijednosti može stvarati samo živi rad koji kapitalist daje da ga radnici obave, dok se vrijednost potrošenih sredstava za proizvodnju samo jednostavno održava, time što se u izmijenjenom obliku ponovno pojavljuje u vrijednosti proizvoda, ali ne može pridodati nikakav višak vrijednosti. "Onaj dio kapitala dakle koji se pretvara u sredstva za proizvodnju, to jest u sirovinu, pomoćne tvari i sredstva rada, ne mijenja svoju veličinu vrijednosti u procesu proizvodnje" – zbog čega ga Marx naziva "konstantnim kapitalom". "Dio kapitala pretvoren u radnu snagu, naprotiv, mijenja svoju vrijednost u procesu proizvodnje. On reproducira svoj vlastiti ekvivalent i jedan višak iznad njega", upravo višak vrijednosti. Zato ga Marx naziva "varijabilnim dijelom kapitala" ili "varijabilnim kapitalom" (I. 199) (I. str. 244). Odnos pak u kojem višak vrijednosti stoji prema predujmljenom varijabilnom dijelu kapitala, u kojem se ovaj "oplođuje", Marx naziva stopom viška vrijednosti. Ona je istovjetna s odnosom u kojem surplus-radno vrijeme stoji prema nužnom radnom vremenu, ili neplaćeni rad prema plaćenom radu, i vrijedi stoga Marxu kao "egzaktni izraz za stupanj eksploatacije rada" (I. 207 i d.). Iznosi li, na primjer, nužno radno vrijeme, u kojem radnik proizvodi vrijednost svoje dnevne nadnice od 3 sh., 6 sati, a dnevno radno vrijeme 12 sati, pri čemu radnik tijekom drugih 6 sati, kao surplus-radnog vremena, također proizvodi vrijednost od 3 sh., kao višak vrijednosti, onda višak vrijednosti iznosi upravo onoliko koliko i varijabilni kapital predujmljen za svrhe nadnice, i stopa viška vrijednosti izračunava se na 100 %.

Posve različita od toga jest stopa profita. Kapitalist naime izračunava višak vrijednosti koji prisvaja ne samo na varijabilnom dijelu kapitala, nego na svom cjelokupnom primijenjenom kapitalu. Iznosi li, na primjer, konstantni kapital 410 funti šterlinga, varijabilni 90 funti šterlinga, a višak vrijednosti također 90 funti šterlinga, onda je doduše stopa viška vrijednosti, kao gore, 100 %, ali stopa profita samo 18 %, naime 90 funti šterlinga profita na uloženi ukupni kapital od 500 funti šterlinga.

Sada je nadalje očito da se jedna te ista stopa viška vrijednosti može i mora očitovati u vrlo različitim profitnim stopama, ovisno o sastavu dotičnoga kapitala: profitna stopa bit će to viša što je jače zastupljen varijabilni, a što je slabije zastupljen konstantni dio kapitala, koji potonji ne pridonosi nastanku viška vrijednosti, ali zato povećava osnovicu na kojoj se višak vrijednosti, koji se određuje jedino prema varijabilnom dijelu kapitala, mora izračunati kao profit. Ako je, primjerice – što doduše praktički jedva da je moguće – konstantni kapital jednak nuli, a varijabilni kapital iznosi 50 funti sterlinga te, prema gornjoj pretpostavci, stopa viška vrijednosti iznosi 100 %, tada se i proizvedeni višak vrijednosti penje na 50 funti sterlinga, a budući da ga treba izračunati na ukupni kapital od samo 50 funti sterlinga, u tom bi se slučaju i profitna stopa popela na punih 100 %. Ako je, naprotiv, ukupni kapital sastavljen od konstantnog i varijabilnog kapitala u omjeru 4 : 1, drugim riječima, ako uz varijabilni kapital od 50 funti sterlinga pristupa konstantni od 200 funti sterlinga, tada se višak vrijednosti od 50 funti sterlinga, stvoren pri stopi viška vrijednosti od 100 %, mora razdijeliti na ukupni kapital od 250 funti sterlinga i za njega predstavlja tek profitnu stopu od 20 %. Kad bi, naposljetku, omjer sastava bio 9 : 1, tj. 450 funti sterlinga konstantnog na 50 funti sterlinga varijabilnog kapitala, tada bi višak vrijednosti od 50 funti sterlinga otpadao na ukupni kapital od 500 funti sterlinga, a profitna stopa iznosila bi samo 10 %.

To pak vodi do krajnje zanimljive i važne posljedice, a u svom daljnjem razvoju do posve nove etape Marxova sustava, do najvažnije novine trećega sveska.

Ona posljedica jest pak sljedeća. „Organski sastav" (III. 124) kapitala iz tehničkih je razloga nužno različit u različitim „sferama proizvodnje". U različitim industrijama, koje doista zahtijevaju vrlo različite tehničke manipulacije, jednim se radnim danom obrađuje vrlo nejednaka količina sirovina; ili, ako je i pri sličnim manipulacijama količina sirovina približno jednaka, ipak njihova vrijednost može biti vrlo različita, kao npr. između bakra i željeza kao sirovina metalne industrije; ili naposljetku, količina i vrijednost pogonskih postrojenja, alata i strojeva koji otpadaju na svakog zaposlenog radnika može biti nejednaka. Svi ti momenti različitosti uvjetuju, ukoliko se možda, u rijetkim iznimnim slučajevima, slučajno upravo ne kompenziraju, za različite grane proizvodnje različit odnos između konstantnoga kapitala uloženoga u sredstva za proizvodnju i varijabilnoga kapitala upotrijebljenoga za kupnju rada. Svaka grana proizvodnje neke narodne privrede ima stoga svoj odstupajući, osobit „organski sastav" kapitala koji se u njoj primjenjuje. U smislu dosadašnjih izvođenja trebala bi i morala bi stoga, pri jednakoj stopi viška vrijednosti, svaka grana proizvodnje pokazivati i drukčiju, odstupajuću profitnu stopu, ako se robe doista, kao što je Marx dosad uvijek pretpostavljao, razmjenjuju „prema svojim vrijednostima" ili u omjeru rada utjelovljenoga u njima.

Time Marx dospijeva pred onu glasovitu veliku hridinu svoje teorije, čija je mogućnost oplovljavanja činila najvažniju spornu točku marksističke literature posljednjih deset godina. Njegova teorija zahtijeva da kapitali jednake veličine, ali nejednakoga organskog sastava, pokazuju nejednake profite; stvarni se svijet, međutim, najjasnije pokazuje vladanim zakonom da kapitali jednake veličine, bez obzira na njihov eventualno različit organski sastav, donose jednak profit. Pustimo Marxa da taj sukob utvrdi vlastitim riječima:

„Pokazali smo dakle: da u različitim industrijskim granama, sukladno različitom organskom sastavu kapitala, a unutar navedenih granica i sukladno njihovim različitim vremenima obrtaja, vladaju nejednake profitne stope, te da stoga i pri jednakoj stopi viška vrijednosti samo za kapitale jednakoga organskog sastava – uz pretpostavku jednakih vremena obrtaja – vrijedi zakon (prema općoj tendenciji) da se profiti odnose kao veličine kapitalâ te da stoga jednako veliki kapitali u jednakim vremenskim razdobljima donose jednako velike profite. Izloženo vrijedi na osnovici koja je uopće dosad bila osnovica našega izlaganja: da se robe prodaju prema svojim vrijednostima. S druge strane, nema nikakve sumnje da u stvarnosti, izuzevši nebitne, slučajne razlike koje se međusobno izravnavaju, različitost prosječnih profitnih stopa za različite industrijske grane ne postoji niti bi mogla postojati a da se ne ukine čitav sustav kapitalističke proizvodnje. Čini se dakle da je teorija vrijednosti ovdje nespojiva sa stvarnim kretanjem, nespojiva sa stvarnim pojavama proizvodnje, te da se stoga uopće mora odustati od toga da se one shvate." (III. 131 i d.)

Kako sada Marx sam pokušava razriješiti taj sukob? To se zbiva, ukratko rečeno, na trošak pretpostavke od koje je Marx dosad uvijek polazio, naime da se robe prodaju prema svojim vrijednostima. Marx tu pretpostavku sada jednostavno napušta. Što to odricanje znači za Marxov sustav, o tome ćemo nešto kasnije morati izgraditi svoj kritički sud. Zasad nastavljam svoj sažeti prikaz Marxova tijeka misli, i to na jednom tabličnom primjeru koji je i Marx položio u temelj svoga izlaganja.

Taj primjer uspoređuje pet različitih sfera proizvodnje sa svaki put različitim organskim sastavom kapitalâ uloženih u njih te pritom najprije još zadržava dosadašnju pretpostavku da se robe prodaju prema svojim vrijednostima. Za pojašnjenje sljedeće tablice, koja izlaže rezultate te pretpostavke, neka se još napomene da c znači konstantni, a v varijabilni kapital, te da se, kako bi se udovoljilo stvarnim različitostima zbiljskoga života, u primjeru (s Marxom) pretpostavlja da se primijenjeni konstantni kapitali „troše" nejednako brzo, tako da se samo jedan dio konstantnoga kapitala, i to u različitim sferama proizvodnje nejednako velik, godišnje upotrebljava. U vrijednost proizvoda ulazi naravno samo upotrijebljeni dio konstantnoga kapitala, „utrošeni c", dok za izračun profitne stope dolazi u obzir cijeli „primijenjeni c".

Tablica 1

Kapital br.	Stopa viška vrijednosti	Višak vrijednosti	Profitna stopa	Utrošeni c	Vrijednost roba
I 80 c + 20 v	100%	20	20%	50	90
II 70 c + 30 v	100%	30	30%	51	111
III 85 c + 15 v	100%	15	15%	40	70
IV 60 c + 40 v	100%	40	40%	51	131
V 95 c + 5 v	100%	5	5%	10	20

Kao što se vidi, ta tablica za različite sfere proizvodnje, pri jednolikom iskorištavanju rada, pokazuje vrlo različite profitne stope, sukladno različitom organskom sastavu kapitalâ. No iste se činjenice i podatke može promotriti i s drugoga gledišta.

„Ukupni zbroj kapitalâ uloženih u pet sfera iznosi = 500; ukupni zbroj viška vrijednosti koji su oni proizveli = 110; ukupna vrijednost roba koje su oni proizveli = 610. Promotrimo li tih 500 kao jedinstven kapital od kojega I – V tvore samo različite dijelove (kao što npr. u tvornici pamuka u različitim odjeljenjima, u prostoriji za grebenanje, predpredionici, predionici i tkaonici, postoji različit odnos varijabilnoga i konstantnoga kapitala te se prosječni odnos za cijelu tvornicu mora tek izračunati), tada bi kao prvo prosječni sastav kapitala od 500 bio = 390 c + 110 v, ili postotno 78 c + 22 v. Svaki od kapitalâ od 100, promatran samo kao 1/5 ukupnoga kapitala, imao bi taj prosječni sastav od 78 c + 22 v; jednako bi tako na svakih 100 otpadalo kao prosječni višak vrijednosti 22; stoga bi prosječna profitna stopa bila = 22 %" (III. 133/4)

Po kojim se cijenama sada moraju prodavati pojedine robe da bi svaki pojedini od pet dijelnih kapitala doista postigao tu jednaku prosječnu profitnu stopu? To pokazuje sljedeća tablica. U nju je kao međučlan umetnuta rubrika „troškovna cijena", pod kojom Marx razumijeva onaj dio vrijednosti robe koji kapitalistu nadoknađuje cijenu utrošenih sredstava za proizvodnju i cijenu primijenjene radne snage, ali još ne sadrži nikakav višak vrijednosti ili profit, te tako odgovara zbroju v + utrošeni c.

Tablica 2

20 v | 20 | 50 | 90 | 70 | 92 | 22% | + 2 | | II

70 c +

30 v | 30 | 51 | 111 | 81 | 103 | 22% | - 8 | | III

40 v | 40 | 51 | 131 | 91 | 113 | 22% | - 18 | | IV

Kapital br.	Višak vrijednosti	Utrošeni c	Vrijednost roba	Troškovna cijena roba	Cijena roba	Profitna stopa	Odstupanje cijene od vrijednosti
I
80 c +
60 c +
85 c +
95 c + 5
v	5	10	20	15	37	22%	+ 17

„Uzeto zajedno" – komentira Marx rezultate te tablice – „robe se prodaju 2 + 7 + 17 = 26 iznad i 8 + 18 = 26 ispod vrijednosti, tako da se odstupanja cijena međusobno poništavaju jednolikom raspodjelom viška vrijednosti ili dodavanjem prosječnoga profita od 22 na 100 predujmljenoga kapitala odgovarajućim troškovnim cijenama roba I – V; u istom omjeru u kojem se jedan dio roba prodaje iznad, prodaje se drugi ispod svoje vrijednosti. I samo njihova prodaja po takvim cijenama omogućuje da je profitna stopa za I – V jednolika, 22 %, bez obzira na različitu organsku kompoziciju kapitalâ I – V" (III, 135).

Sve to, kako Marx dalje izlaže, nije tek hipotetska pretpostavka, nego puna stvarnost. Djelujući činitelj jest konkurencija. Doduše, zbog različitog organskog sastava kapitala uloženih u različite proizvodne grane „profitne stope koje vladaju u različitim proizvodnim granama izvorno su vrlo različite“. No „te se različite profitne stope putem konkurencije izjednačavaju u opću profitnu stopu, koja je prosjek svih tih različitih profitnih stopa. Profit koji prema toj općoj profitnoj stopi otpada na kapital određene veličine, kakav god bio njegov organski sastav, naziva se prosječnim profitom. Cijena robe koja je jednaka njezinoj cijeni troškova plus onome dijelu godišnjeg prosječnog profita koji na nju otpada razmjerno uvjetima njezina obrtaja na kapital primijenjen u njezinoj proizvodnji (a ne samo na kapital potrošen u proizvodnji) jest njezina proizvodna cijena“ (III. 136). Ona je zapravo istovjetna s natural price kod Adama Smitha, s price of production kod Ricarda, s prix nécessaire fiziokrata (III. 178). A stvarni razmjer razmjene pojedinih roba više se ne određuje njihovim vrijednostima, nego njihovim proizvodnim cijenama, ili, kako to Marx voli izraziti: „vrijednosti se pretvaraju u proizvodne cijene“ (npr. III. 176). Vrijednost i proizvodna cijena podudaraju se samo iznimno i takoreći slučajno kod onih roba koje se proizvode uz pomoć kapitala čiji organski sastav slučajno upravo odgovara prosječnom sastavu društvenog ukupnog kapitala. U svim ostalim slučajevima vrijednost i proizvodna cijena nužno i načelno se razilaze. I to u sljedećem smislu. Prema Marxu nazivamo „kapitale koji postotno sadrže više konstantnog, dakle manje varijabilnog kapitala nego društveni prosječni kapital: kapitalima višeg sastava; obrnuto one kod kojih konstantni kapital zauzima razmjerno malen, a varijabilni veći prostor nego kod društvenog prosječnog kapitala, kapitalima nižeg sastava“. Tako će kod svih onih roba koje se proizvode uz pomoć kapitala „višeg“ od prosječnog sastava proizvodna cijena stajati iznad njihove vrijednosti, a u suprotnom slučaju ispod vrijednosti. Ili, robe prve vrste prodavat će se nužno i redovito iznad svoje vrijednosti, a robe druge vrste ispod svoje vrijednosti (III. 142 i dalje te više puta).

„Iako kapitalisti različitih proizvodnih sfera pri prodaji svojih roba povlače natrag kapitalne vrijednosti potrošene u proizvodnji tih roba, oni ne unovčuju višak vrijednosti, a time i profit, proizveden u njihovoj vlastitoj sferi pri proizvodnji tih roba, nego samo toliko viška vrijednosti, a time i profita, koliko od ukupnog viška vrijednosti ili ukupnog profita, koji u danom vremenskom razdoblju proizvodi ukupni kapital društva u svim proizvodnim sferama zajedno, otpada pri jednakoj raspodjeli na svaki alikvotni dio ukupnog kapitala. Na 100 svaki predujmljeni kapital, kakav god bio njegov sastav, povlači u svakoj godini ili drugom vremenskom razdoblju onaj profit koji za to vremensko razdoblje otpada na 100 kao tolikiti dio ukupnog kapitala. Različiti se kapitalisti ovdje, ukoliko je riječ o profitu, ponašaju kao puki dioničari nekoga dioničkog društva, u kojem se udjeli u profitu jednakomjerno raspodjeljuju na 100, te se stoga za različite kapitaliste razlikuju samo prema veličini kapitala koji je svaki uložio u ukupni pothvat, prema njegovu razmjernom udjelu u ukupnom pothvatu, prema broju njegovih dionica.“ (III. 136 i d.)

Ukupni profit i ukupni višak vrijednosti istovjetne su veličine (III. 151, 152). A prosječni profit nije ništa drugo „nego ukupna masa viška vrijednosti, raspodijeljena na mase kapitala u svakoj proizvodnoj sferi razmjerno njihovim veličinama“ (III. 153).

Važna posljedica koja iz toga proizlazi jest da profit koji pojedini kapitalist povlači nipošto ne potječe samo iz rada koji on sam zapošljava (III. 149), nego često velikim dijelom, a ponekad, npr. kod trgovačkog kapitala (III. 265), u cijelosti potječe od radnika s kojima dotični kapitalist uopće nema nikakva dodira. Marx naposljetku nalazi još jedno pitanje koje treba postaviti i odgovoriti na njega, a koje smatra „doista teškim pitanjem“: naime pitanje kako se uopće „to izjednačavanje profita u opću profitnu stopu odvija, budući da je ono očito rezultat, a ne može biti polazište?“ (III. 153)

On najprije razvija stajalište da bi se u stanju društva u kojem kapitalistički način proizvodnje još ne vlada, dakle u kojem radnici sami posjeduju potrebna proizvodna sredstva, robe zapravo razmjenjivale prema svojoj stvarnoj vrijednosti, te se profitne stope time ne bi izjednačavale. No stvarno postojeća različitost profitnih stopa bila bi, budući da bi radnici pritom ipak uvijek za jednako radno vrijeme dobivali jednak višak vrijednosti, tj. jednaku vrijednost povrh svojih nužnih potreba, i mogli ga zadržati za sebe, „nevažna okolnost, posve kao što je danas za najamnog radnika nevažna okolnost u kojoj se profitnoj stopi izražava količina viška vrijednosti iscijeđena iz njega“ (III. 155). Budući da su pak takvi odnosi, u kojima proizvodna sredstva pripadaju radniku, povijesno raniji i nalaze se kako u starom tako i u modernom svijetu, npr. kod samoradnog seljaka koji posjeduje zemlju i kod obrtnika, Marx se smatra ovlaštenim za tvrdnju da je „posve u skladu sa strukom vrijednosti roba promatrati ne samo teorijski, nego i povijesno kao prius proizvodnih cijena“ (III. 156)

U kapitalistički organiziranom društvu, međutim, ta se pretvorba vrijednosti u proizvodne cijene i s njom povezano izjednačavanje profitnih stopa doista zbiva. O pokretačkim snagama tog procesa izjednačavanja i o načinu njihova djelovanja Marx se, nakon dugih pripremnih razlaganja u kojima je riječ o tvorbi tržišne vrijednosti i tržišne cijene, osobito u slučaju proizvodnje različitih dijelova robe koja dolazi na tržište pod različito povoljnim uvjetima proizvodnje, vrlo jasno i sažeto izražava sljedećim riječima: „Ako se robe ... prodaju po svojim vrijednostima, tada nastaju ... vrlo različite profitne stope ... Kapital se pak povlači iz sfere s niskom profitnom stopom i baca se na drugu, koja donosi viši profit. Tom neprestanom iseljavanju i useljavanju, jednom riječju svojom raspodjelom među različitim sferama, već prema tome gdje profitna stopa pada, a gdje raste, on stvara takav odnos ponude prema potražnji da prosječni profit u različitim proizvodnim sferama postaje isti, te se stoga vrijednosti pretvaraju u proizvodne cijene“ (III. 175/6)²

15 v | 15 | 40 | 70 | 55 | 77 | 22% | + 7 | | V

Pisac ovih redaka bio je prije dugog niza godina, davno prije nego što se razvila uvodno opisana literatura o spojivosti jednake prosječne profitne stope s Marxovim zakonom vrijednosti, svoje mišljenje o tom predmetu sažeo u sljedeće riječi: „Ili se proizvodi doista trajno razmjenjuju razmjerno radu koji je u njima sadržan ... – tada je nivelacija kapitalnih dobitaka nemoguća. Ili se zbiva nivelacija kapitalnih dobitaka – tada je nemoguće da se proizvodi i dalje razmjenjuju razmjerno radu koji je u njima sadržan“.⁹

Stvarnu nespojivost tih dviju pretpostavki prvi je iz Marxova tabora prije nekoliko godina priznao Conrad Schmidt.¹⁰ Sada posjedujemo vjerodostojnu potvrdu samoga učitelja. Posve jasno i bjelodano izrekao je da se jednakomjerna profitna stopa omogućuje samo prodajom roba po takvim cijenama pri čemu se jedan dio roba razmjenjuje iznad, a drugi ispod svoje vrijednosti, dakle odstupajući od razmjera u njima utjelovljenog rada. Ni o tome nije nas ostavio u dvojbi koju od dviju nespojivih postavki smatra onom koja odgovara stvarnosti. On uči, sa zahvalnom jasnoćom i bezuvjetnošću, da je to nivelacija kapitalnih dobitaka. I ne libi se s istom jasnoćom i bezuvjetnošću naučavati da se zapravo pojedine robe međusobno ne razmjenjuju razmjerno radu koji je u njima sadržan, nego u onom od toga odstupajućem razmjeru koji zahtijeva nivelacija kapitalnih dobitaka.

U kojem odnosu stoji ovo učenje trećeg sveska prema slavnom zakonu vrijednosti prvoga? Sadrži li ono s toliko napetosti iščekivano rješenje „prividnoga“ proturječja? Sadrži li dokaz „kako se ne samo bez povrede zakona vrijednosti, nego štoviše na temelju njega, može i mora oblikovati jednaka prosječna profitna stopa“? Ili pak sadrži upravo suprotno: naime utvrđenje stvarnoga nepomirljivog proturječja i dokaz da se jednaka prosječna profitna stopa može oblikovati samo ako i zato što navodni zakon vrijednosti ne vrijedi?

Vjerujem da onaj tko nepristrano i trijezno promatra neće moći dugo ostati u dvojbi. U prvom je svesku s najvećim mogućim naglaskom bilo naučavano da se sva vrijednost temelji na radu i samo na radu, da se vrijednosti robe međusobno odnose kao radno vrijeme nužno za njihovu proizvodnju; ti su stavci bili izvedeni i izdestilirani upravo i isključivo iz razmjernih odnosa razmjene roba, kojima su „imanentni“; bili smo upućeni da „pođemo od razmjenske vrijednosti i razmjernog odnosa roba kako bismo ušli u trag njihovoj u tome skrivenoj vrijednosti“ (I. 23); vrijednost nam je bila objašnjena kao ono zajedničko, „što se prikazuje u razmjernom odnosu roba“ (I. 13), u obliku i s naglaskom prisilnog zaključka koji ne dopušta nikakvu iznimku bilo nam je rečeno da izjednačavanje dviju roba u razmjeni znači da u njima postoji „nešto zajedničko jednake veličine“, na koje svaka od tih dviju „mora biti svodljiva“ (I. 11), te se stoga, ne uzimajući u obzir trenutačna, slučajna odstupanja, koja se pak „pokazuju kao povreda zakona robne razmjene“ (I. 142), na duge staze i načelno moraju jedna za drugu razmjenjivati robe koje utjelovljuju jednako mnogo rada. – A sada, u trećem svesku, sažeto i suho nam se objašnjava da ono što po učenju prvog sveska mora biti, nije i ne može biti; da se, i to ne slučajno ili privremeno, nego nužno i trajno, pojedine robe jedna za drugu razmjenjuju i moraju razmjenjivati u drugom razmjeru, a ne u onom utjelovljenog rada!

Ne mogu si pomoći, ovdje ne vidim ništa od objašnjenja i pomirenja nekoga sukoba, nego goli sam proturječje. Treći svezak Marxa nijeke prvi. Teorija prosječne profitne stope i proizvodnih cijena ne podnosi se s teorijom o vrijednosti. To je dojam za koji vjerujem da ga mora primiti svatko tko logički misli. Čini se da se on i prilično općenito pojavio. Loria, u svom živahnom i slikovitom načinu izražavanja, osjeća se prisiljenim na „tvrd, ali pravedan sud“ da je Marx „umjesto rješenja ponudio mistifikaciju“; on u objavljivanju trećeg sveska vidi „ruski pohod“ Marxova sustava, njegov „najpotpuniji teorijski bankrot“, „znanstveno samoubojstvo“, „najformalnije napuštanje vlastita učenja“ (l'abdicazione più esplicita alla dottrina stessa) i „puno i potpuno priklanjanje najortodoksnijim učenjima prezrenih ekonomista“.¹¹

No i čovjek koji je Marxovu sustavu toliko blizak kao Werner Sombart mora kao najvjerojatniji učinak koji će treći svezak izazvati kod većine čitatelja označiti „opće odmahivanje glavom“. „Većina neće biti nimalo sklona ‚rješenje‘ ‚zagonetke prosječne profitne stope‘, kakvo se sada daje, smatrati ‚rješenjem‘; držat će da je čvor presječen, ali nipošto razriješen. Jer ako sada odjednom iz dubine izranja ‚posve obična‘ teorija troškova proizvodnje, onda to upravo znači da je slavna teorija vrijednosti pala pod stol. Jer ako naposljetku ipak dolazim do troškova proizvodnje kako bih objasnio profit: čemu onda sav onaj glomazni aparat teorije vrijednosti i viška vrijednosti?“¹² Za sebe samoga Sombart, doduše, pridržava drukčiju ocjenu. On poduzima osobit pokušaj spašavanja, pri kojem se pak od onoga što treba spasiti baca toliko mnogo preko palube da mi se čini prilično upitnim hoće li time steći zahvalnost ijednoga od sudionika. Ovom u svakom slučaju zanimljivom i poučnom pokušaju spašavanja još ću se pobliže posvetiti. No dotle još nismo došli; prije posthumnoga branitelja moramo još samoga učitelja, i to sa svom pažnjom i brižnošću koju jedna tako važna stvar zaslužuje, saslušati.

Kao što je sasvim razumljivo, sâm je naime Marx morao predvidjeti da će se njegovu „rješenju“ prigovoriti kako ono nije „rješenje“, nego napuštanje njegova zakona vrijednosti. Tome predviđanju očito zahvaljuje svoj nastanak jedna anticipirana samoobrana, koja se, ako ne po obliku, a ono po sadržaju nalazi u Marxovu djelu. Marx naime ne propušta na brojnim mjestima uplesti izričitu tvrdnju da se, unatoč neposrednoj vladavini cijena proizvodnje koje odstupaju od vrijednosti nad razmjenskim odnosima, ipak sve još kreće u okviru zakona vrijednosti i da ipak još on, barem „u posljednjoj instanci“, vrši vladavinu nad cijenama. On pokušava to shvaćanje učiniti vjerojatnim raznim izlaganjima i opaskama. Ona ne nose jedinstven pečat. Marx o ovoj temi ne provodi, kako mu je inače običaj, formalan i zaokružen dokazni postupak, nego daje tek niz usporednih, prigodnih opaski koje sadrže različite dokazne razloge ili obrate koji se kao takvi mogu tumačiti. Pri takvom stanju stvari ne može se prosuditi na koji je od tih dokaznih razloga sâm Marx želio staviti glavni naglasak, niti kako je zamišljao međusobni odnos tih različitih dokaznih razloga. Bilo kako bilo, u svakom smo slučaju, ako želimo biti pravedni i prema učitelju i prema našoj kritičkoj zadaći, svakom od tih dokaznih razloga dužni najtočniju pažnju i nepristrano vrednovanje.

Argument: makar se i pojedine robe međusobno prodaju iznad ili ispod svojih vrijednosti, ta se suprotna odstupanja ipak uzajamno poništavaju, te u samom društvu – promatrano u totalitetu svih grana proizvodnje – stoga ipak suma cijena proizvodnje proizvedenih roba ostaje jednaka sumi njihovih vrijednosti.

Argument: zakon vrijednosti vlada kretanjem cijena time što smanjenje ili povećanje radnoga vremena potrebnoga za proizvodnju čini da cijene proizvodnje rastu ili padaju (III. 158, slično III. 156).

Argument: zakon vrijednosti vlada, prema Marxovoj tvrdnji, neumanjenim autoritetom razmjenom robe u izvjesnim „izvornim“ stadijima u kojima se pretvaranje vrijednosti u cijene proizvodnje još nije izvršilo.

Argument: u zamršenom narodnom gospodarstvu zakon vrijednosti barem posredno i „u posljednjoj instanci“ „regulira“ cijene proizvodnje time što ukupna vrijednost roba, koja se određuje prema zakonu vrijednosti, regulira ukupni višak vrijednosti, a ovaj pak visinu prosječnoga profita i stoga opću profitnu stopu (III. 159).

Ispitajmo ove argumente, svaki za sebe, prema njihovu sadržaju.

PRVI ARGUMENT

Marx priznaje da se pojedine robe, već prema tome je li u njihovoj proizvodnji konstantni kapital sudjelovao s natprosječnim ili ispodprosječnim udjelom, međusobno razmjenjuju iznad ili ispod svoje vrijednosti. No naglasak se stavlja na to da se ta individualna odstupanja, koja se odvijaju u suprotnim smjerovima, u svakom trenutku uzajamno kompenziraju ili poništavaju, tako da suma svih plaćenih cijena ipak točno odgovara sumi svih vrijednosti. „U istom omjeru u kojem se jedan dio roba prodaje iznad svoje vrijednosti, drugi se prodaje ispod nje“ (III. 135). „Ukupna cijena roba I – V (u tabličnom primjeru kojim se Marx služi) bila bi dakle jednaka njihovoj ukupnoj vrijednosti, ... zapravo dakle novčani izraz za ukupnu količinu rada, prošloga i novopridodanoga, sadržanu u robama I – V. I na taj je način u samom društvu – promatrano u totalitetu svih grana proizvodnje – suma cijena proizvodnje proizvedenih roba jednaka sumi njihovih vrijednosti“ (III. 138). Iz toga se naposljetku – više ili manje jasno – izvodi argument da barem za sumu svih roba ili za društvo u cjelini zakon vrijednosti dokazuje svoju valjanost. „No to se uvijek razrješava tako da ono što u jednu robu ulazi previše, u drugu ulazi premalo za višak vrijednosti, te da se stoga i odstupanja od vrijednosti koja se kriju u cijenama proizvodnje roba uzajamno poništavaju. U cijeloj kapitalističkoj proizvodnji uopće je uvijek samo na vrlo zamršen i približan način, kao nikada utvrdiv prosjek vječnih kolebanja, da se opći zakon nameće kao vladajuća tendencija.“ (III. 140)

Ovaj argument u marksističkoj literaturi nije nov. Prije nekoliko godina iznio ga je, u srodnoj situaciji, Conrad Schmidt s velikim naglaskom i možda s još većom načelnom jasnoćom nego sada sâm Marx. U svom pokušaju da riješi zagonetku prosječne profitne stope i Schmidt je, premda s drukčijom posrednom motivacijom nego Marx, došao do rezultata da se pojedine robe ne mogu međusobno razmjenjivati u omjeru rada koji je u njima utjelovljen. I on si mora postaviti pitanje može li i kako se s obzirom na to još uopće govoriti o valjanosti Marxova zakona vrijednosti, te je svoje potvrdno mišljenje upravo poduprio sada izloženim argumentom.³

Smatram ga posve neispravnim. To sam svojedobno izrekao prema Conradu Schmidtu uz obrazloženje na kojem ni danas, pa ni prema samome Marxu, nemam povoda promijeniti ni riječi. Mogu se stoga zadovoljiti time da ga jednostavno doslovno ponovim. Prema Schmidtu sam upitao koliko ili kako malo prema onom činjeničnom priznanju od slavnoga zakona vrijednosti još preostaje, a potom sam nastavio:

„Da pak ne preostaje mnogo, najbolje se ilustrira upravo naporima koje pisac ulaže u dokazivanje da zakon vrijednosti unatoč svemu ostaje na snazi. Nakon što je naime priznao da stvarna cijena roba divergira od njihove vrijednosti, primjećuje da se ta divergencija ipak odnosi samo na one cijene koje postižu pojedine robe; da ona, naprotiv, iščezava čim se promatra suma svih pojedinih roba, godišnji nacionalni proizvod. Suma cijena koja se plaća za cjelokupni nacionalni proizvod uzet zajedno doista se posve poklapa sa sumom vrijednosti koja je u njemu stvarno kristalizirana.“ (Böhm-Bawerk, S. 51)

Ne znam hoću li uspjeti dolično ilustrirati domašaj ove tvrdnje. Pokušat ću barem dati naznaku o tome.

„Što je naime uopće zadaća ‚zakona vrijednosti‘? Pa ništa drugo nego razjasniti razmjenski odnos dobara opažen u zbilji. Želimo znati zašto u razmjeni npr. jedan kaput vrijedi upravo toliko koliko 20 lakata platna, zašto 10 funti čaja vrijedi toliko koliko 1/2 tone željeza i tako dalje. Tako je i sâm Marx shvatio objasnidbenu zadaću zakona vrijednosti. O razmjenskom odnosu očito može biti riječi samo između različitih pojedinih roba međusobno. No čim se u oko uzmu sve robe zajedno i zbroje njihove cijene, nužno se i hotimično apstrahira od odnosa koji postoji u nutrini te cjeline. Relativne razlike u cijenama u nutrini ionako se u sumi kompenziraju. Za koliko npr. čaj vrijedi više od željeza, za toliko željezo vrijedi manje od čaja, i obratno. U svakom slučaju nije nikakav odgovor na naše pitanje ako se raspitujemo o razmjenskom odnosu dobara u narodnom gospodarstvu, a nama odgovaraju sumom cijena koju svi zajedno postižu; upravo isto tako malo kao kad bismo se raspitivali za koliko je minuta ili sekundi pobjednik u utrci za prevaljivanje trkališta trebao manje od svojih suparnika, a nama odgovore: svi suparnici zajedno trebali su 25 minuta 13 sekundi“ (Böhm-Bawerk).

„Stvar dakle stoji ovako. Na pitanje problema vrijednosti marksisti najprije odgovaraju svojim zakonom vrijednosti, da se robe razmjenjuju u omjeru radnoga vremena utjelovljenoga u njima; potom – prikriveno ili otvoreno – opozivaju taj odgovor za područje razmjene pojedinih roba, dakle upravo za ono područje na kojem pitanje uopće ima smisla, te ga u punoj čistoći održavaju još samo za cjelokupni nacionalni proizvod uzet zajedno, dakle za područje na kojem se ono pitanje, kao bespredmetno, uopće ne može postaviti. Kao odgovor na pravo pitanje problema vrijednosti „zakon vrijednosti“ tako je priznato pobijen činjenicama, a u jedinoj primjeni u kojoj nije pobijen on više nije odgovor na pitanje koje doista traži rješenje, nego bi u najboljem slučaju mogao biti odgovor na neko drugo pitanje“ (Böhm-Bawerk).

„No on nije čak ni odgovor na neko drugo pitanje, nego nije nikakav odgovor, on je obična tautologija. Jer, kao što svaki narodni gospodarstvenik zna, robe se naposljetku – ako se pogleda kroz zakrivajuće oblike novčanoga prometa – opet razmjenjuju za robe. Svaka roba koja stupa u razmjenu istodobno je roba, ali i cijena svoje protudaće. Suma roba time je istovjetna sumi cijena plaćenih za njih. Ili: cijena za cjelokupni nacionalni proizvod uzet zajedno nije ništa drugo nego – sâm nacionalni proizvod. U tim je okolnostima doduše posve točno da se suma cijena, koja se plaća za cjelokupni nacionalni proizvod zajedno, potpuno poklapa sa sumom vrijednosti ili rada kristaliziranom u potonjem. Ali ta tautološka izjava ne znači ni ikakav prirast stvarne spoznaje, niti osobito može poslužiti kao provjera ispravnosti za navodni zakon da se dobra razmjenjuju prema omjeru rada utjelovljenoga u njima. Jer na taj bi se način isto tako dobro – ili bolje rečeno isto tako loše – mogao verificirati i bilo koji drugi „zakon“, npr. „zakon“ da se dobra razmjenjuju prema mjerilu svoje specifične težine! Jer makar se doduše jedna funta zlata kao „pojedina roba“ ne razmjenjuje za jednu funtu željeza, nego za 40.000 funti željeza, ipak suma cijena koja se plaća za jednu funtu zlata i 40 000 funti željeza zajedno nije ni više ni manje od 40.000 funti željeza i 1 funte zlata. Ukupna težina sume cijena – 40.001 funta – dakle posve točno odgovara ukupnoj težini od također 40.001 funte utjelovljenoj u sumi roba, te je posljedično težina pravo mjerilo prema kojem se ravna razmjenski odnos dobara?!“ (Böhm-Bawerk)

Od ove ocjene danas, kada je okrećem protiv samoga Marxa, nemam ništa oduzeti niti joj išta dodati, osim možda toga da Marx, iznoseći ovdje ocijenjeni argument, čini i određeni dodatni propust koji Schmidt svojedobno nije počinio. Marx, naime, na upravo navedenom mjestu na str. 140 trećega sveska nastoji za ideju da se njegovu zakonu vrijednosti ipak može pripisati stanovita stvarna vladavina, i onda kada mu se pojedinačni slučajevi ne pokoravaju, stvoriti raspoloženje pomoću jedne opće izreke koja za predmet ima način djelovanja toga zakona. Nakon što je govorio o tome da se „odstupanja od vrijednosti, koja su sadržana u proizvodnim cijenama, međusobno poništavaju", dodaje, naime, primjedbu da se opći zakon u cjelokupnoj kapitalističkoj proizvodnji „uopće uvijek provodi samo na vrlo zamršen i približan način, kao prosjek vječnih oscilacija koji se može utvrditi, kao vladajuća tendencija".

Marx ovdje brka dvije vrlo različite stvari: prosjek oscilacija i prosjek između trajno i načelno nejednakih veličina. U tome ima posve pravo da se poneki opći zakon provodi samo na taj način da prosjek koji proizlazi iz neprestanih oscilacija odgovara normi koju zakon izriče. Svaki nacionalni ekonomist poznaje takve zakone, kao npr. zakon da se cijene izjednačuju s troškovima proizvodnje, da visina nadnice u različitim granama zaposlenja, visina kapitalske dobiti u različitim proizvodnim granama, neovisno o posebnim razlozima nejednakosti, teži tomu da se postavi na jednaku razinu, i svaki je nacionalni ekonomist sklon priznati te zakone kao „zakone", premda im možda ni jedan jedini slučaj ne odgovara s najsitnijom točnošću. I zato i u upućivanju na takav, samo u prosjeku i u cjelini izražen način djelovanja, leži snažno zavodljiv moment. No slučaj u čiju korist Marx upotrebljava to zavodljivo upućivanje posve je druge vrste. U slučaju proizvodnih cijena koje odstupaju od „vrijednosti" nije riječ o oscilacijama, nego o nužnim i trajnim divergencijama. Od dviju roba A i B, koje utjelovljuju jednako mnogo rada, ali su proizvedene kapitalima nejednakoga organskog sastava, ne oscilira svaka oko jednoga te istoga prosjeka, npr. oko prosjeka od 50 fl., nego svaka trajno zauzima drugu cjenovnu razinu, npr. roba A, kod koje je sudjelovalo malo konstantnog kapitala koji zahtijeva ukamaćivanje, razinu od 40 fl., a roba B, koja mora ukamatiti mnogo konstantnog kapitala, razinu od 60 fl., uz pridržaj oscilacija oko tih različitih razina. Kada bismo imali posla samo s oscilacijama oko iste razine, tako da bi npr. čas roba A stajala 48 fl. a roba B 52 fl., čas obratno roba A 52 a roba B samo 48 fl., tada bi se doista moglo reći da u prosjeku obje robe stoje jednako visoko u cijeni, i u tom bi se činjeničnom stanju, kada bi se ono moglo općenito promatrati, unatoč oscilacijama, mogla vidjeti verifikacija „zakona" da se robe, u kojima je utjelovljeno jednako mnogo rada, međusobno razmjenjuju na jednakoj osnovi.

No ako od dviju roba koje utjelovljuju jednako mnogo rada jedna trajno i redovito zadržava cijenu od 40, a druga jednako tako trajno i redovito cijenu od 60 fl., tada matematičar doduše i između tih nejednakih veličina može izvući prosjek od 50 fl. No takav prosjek ima posve drugo, ili točnije rečeno, za naš zakon nema baš nikakvo značenje. Matematički se prosjek, naime, uvijek može izvući i između najnejednakijih veličina, a kada se jednom izvuče, suprotna se odstupanja od njega po veličini uvijek „međusobno poništavaju": za koliko jedna veličina nadmašuje prosjek, za upravo toliko mora onda nužno druga zaostati za njim! No očito se takvom igrom s „prosjecima" i „odstupanjima koja se poništavaju" činjenica da između roba jednakih troškova rada, ali nejednakoga sastava kapitala, postoje nužne i trajne razlike u cijeni, jednako tako malo može iz pobijanja pretumačiti u potvrdu pretendiranoga zakona vrijednosti, kao što se time smjelo imati sklonost i pravo dokazati stavak da sve životinjske vrste, uključujući jednodnevnice i slonove, posjeduju jednako trajanje života. Jer slonovi doduše prosječno žive 100 godina, a jednodnevnice samo jedan jedini dan. No između tih se veličina može izvući zajednički prosjek od 50 godina; za koliko slonovi žive duže, za toliko jednodnevnice žive kraće; odstupanja od prosjeka „dakle se međusobno poništavaju", i u cjelini i u prosjeku pobjeđuje, dakle, ipak zakon da sve životinjske vrste imaju jednako trajanje života! –

Pođimo dalje.

DRUGI ARGUMENT

Marx na različitim mjestima trećega sveska za zakon vrijednosti zahtijeva da je „vladao kretanjem cijena", i kao dokaz te vladavine smatra činjenicu da, gdje pada radno vrijeme potrebno za proizvodnju roba, padaju i cijene, a gdje ono raste, rastu i cijene, uz inače jednake okolnosti.⁴

I taj se zaključak temelji na pogrešci u mišljenju koja je toliko upadljiva da mora čuditi kako je mogla promaknuti samome Marxu. Naime, to da uz inače jednake okolnosti, s veličinom utroška rada, cijene rastu i padaju, očito dokazuje ni manje ni više nego da je rad jedan od odredbenih razloga cijena. Dokazuje, dakle, činjenicu oko koje je sav svijet suglasan, koja nije posebno mišljenje Marxovo, nego ju jednako tako priznaju i poučavaju klasici i „vulgarni ekonomisti". No Marx je svojim zakonom vrijednosti tvrdio mnogo više: tvrdio je da je utrošak rada jedina okolnost koja regulira razmjenske odnose roba (neovisno o slučajnim trenutačnim oscilacijama ponude i potražnje). Da taj zakon vlada kretanjem cijena, očito bi se moglo reći tek onda kada (trajna) promjena cijena ne bi mogla biti prouzročena ili posredovana baš nikakvim drugim uzrokom osim promjenom u veličini radnoga vremena. No to Marx uopće ne tvrdi i ne može tvrditi; jer u konzekvenciji je njegova vlastitog nauka da do promjene cijene mora doći npr. i onda kada utrošak rada ostaje nepromijenjen, ali se uslijed skraćenja proizvodnoga procesa i sl. mijenja organski sastav kapitala. Stavku koji Marx navodi može se, dakle, bez daljnjega kao posve ravnopravan postaviti uz bok drugi stavak: da cijene rastu i padaju ondje gdje uz inače jednake okolnosti raste i pada trajanje kapitalske investicije. No koliko se očito potonjim stavkom može dokazati ili verificirati da je trajanje kapitalske investicije jedina okolnost koja vlada razmjenskim odnosima, upravo se tako malo može obratno u okolnosti da promjene u veličini utroška rada uopće ostavljaju tragove u kretanju cijena, vidjeti potkrjepa pretendiranoga zakona da rad sam vlada razmjenskim odnosima.

TREĆI ARGUMENT

Taj argument Marx nije razvio s izričitom jasnoćom, ali je materijal za njega utkan u ona izlaganja koja za predmet imaju razjašnjenje „zapravo teškoga pitanja", „kako se odvija izjednačenje profitne stope u opću profitnu stopu" (III. 153 i d.)

Jezgra se argumenta najkraće može izljuštiti na sljedeći način. Marx tvrdi – i mora tvrditi – da su „profitne stope izvorno vrlo različite" (III. 136), i da njihovo izjednačenje u opću profitnu stopu može biti tek „rezultat, a ne polazna točka" (III. 153). Ta teza dalje sadrži zahtjev da postoje neka „izvorna" stanja u kojima se „pretvorba vrijednosti u proizvodne cijene", koja vodi izjednačenju profitnih stopa, još nije izvršila, i koja stoga još stoje pod punom i doslovnom vladavinom zakona vrijednosti. Za nj se, dakle, zahtijeva stanovito područje važenja koje mu je posve podložno.

Pogledajmo pobliže koja bi to područja trebala biti, i koje dokaze Marx za to navodi da se u njima razmjenski odnosi doista normiraju samo radom utjelovljenim u robama.

Izjednačenje profitnih stopa vezano je prema Marxu uz dvije pretpostavke: prvo, da uopće već vlada kapitalistički način proizvodnje (III. 154), i drugo, da konkurencija djelotvorno iskazuje svoju nivelirajuću djelatnost (III. 136, 151, 159, 175/76). Logično ćemo, dakle, „izvorna stanja" s čistim režimom zakona vrijednosti morati tražiti ondje gdje nedostaje ili jedna ili druga od dviju pretpostavki (ili, naravno, obje istodobno).

O prvom se slučaju Marx i sam podrobno izrazio. Zbivanja u jednom društvenom stanju u kojem se još ne proizvodi kapitalistički, nego „gdje radniku pripadaju sredstva za proizvodnju", čini predmetom iscrpnoga prikaza koji cijene roba u ovom stadiju doista pokazuje kao isključivo vladane njihovim vrijednostima. Kako bih čitatelju omogućio nepristrani sud o tome koliko zahtjeva na dokaznu snagu počiva u tom prikazu, moram ga prikazati u njegovu cijelom doslovnom tekstu.

"Punctum saliens najjasnije će se pokazati ako stvar shvatimo ovako: pretpostavimo da radnici sami posjeduju svoja odgovarajuća sredstva za proizvodnju i da svoje robe međusobno razmjenjuju. Te robe tada ne bi bile proizvodi kapitala. Ovisno o tehničkoj naravi njihovih radova, vrijednost sredstava za rad i radnih materijala primijenjenih u različitim granama rada bila bi različita; isto bi tako, neovisno o nejednakoj vrijednosti primijenjenih sredstava za proizvodnju, za danu masu rada bila potrebna različita masa istih, već prema tome može li se određena roba dovršiti u jednom satu, a neka druga tek u jednom danu itd. Pretpostavimo nadalje da ti radnici u prosjeku rade jednako mnogo vremena, uračunavši izjednačenja koja proizlaze iz različitog intenziteta rada itd. Dva radnika imala bi tada oba u robama koje čine proizvod njihova dnevnog rada, prvo nadoknađene svoje izdatke, troškovne cijene utrošenih sredstava za proizvodnju. One bi bile različite, već prema tehničkoj naravi njihovih radnih grana. Oba bi, drugo, stvorila jednako mnogo nove vrijednosti, naime radni dan dodan sredstvima za proizvodnju. To uključuje njihovu nadnicu plus višak vrijednosti, višak rada iznad njihovih nužnih potreba, čiji rezultat međutim pripada njima samima. Ako se izrazimo kapitalistički, oba dobivaju istu nadnicu plus isti profit, ali i vrijednost izraženu npr. u proizvodu desetosatnog radnog dana. No prvo, vrijednosti njihovih roba bile bi različite. U robi I., npr., bio bi sadržan veći vrijednosni dio za upotrijebljena sredstva za proizvodnju nego u robi II. Profitne stope bile bi također vrlo različite za I. i II., ako ovdje odnos viška vrijednosti prema ukupnoj vrijednosti uloženih sredstava za proizvodnju nazovemo profitnom stopom. Životne namirnice koje I. i II. tijekom proizvodnje dnevno troše i koje zamjenjuju nadnicu, tvorit će ovdje onaj dio predujmljenih sredstava za proizvodnju koji inače nazivamo varijabilnim kapitalom. No viškovi vrijednosti bili bi za jednako radno vrijeme isti za I. i II., ili još točnije: budući da I. i II. svaki dobiva vrijednost proizvoda jednog radnog dana, oni dobivaju, nakon odbitka vrijednosti predujmljenih "konstantnih" elemenata, jednake vrijednosti, od kojih se jedan dio može smatrati nadoknadom u proizvodnji utrošenih životnih namirnica, a drugi viškom vrijednosti koji to nadmašuje. Ako I. ima veće izdatke, oni su nadoknađeni većim vrijednosnim dijelom njegove robe koji zamjenjuje taj "konstantni" dio, pa on stoga i opet ima veći dio ukupne vrijednosti svoga proizvoda pretvoriti natrag u materijalne elemente toga konstantnog dijela, dok II., ako za to manje utrži, utoliko manje ima i pretvoriti natrag. Različitost profitnih stopa bila bi pod ovom pretpostavkom dakle ravnodušna okolnost, posve kao što je danas za najamnog radnika ravnodušna okolnost u kojoj se profitnoj stopi izražava kvantum viška vrijednosti iznuđen od njega, i posve kao što je u međunarodnoj trgovini različitost profitnih stopa kod različitih nacija ravnodušna okolnost za njihovu razmjenu roba." (III. 154. i d.)

I sada Marx iz hipotetskoga načina izražavanja "pretpostavke" s njegovim "neka budu" i "bili bi" odjednom prelazi na posve pozitivne zaključke. "Razmjena roba prema njihovim vrijednostima ili približno prema njihovim vrijednostima zahtijeva dakle mnogo niži stupanj od razmjene prema proizvodnim cijenama ..." .. i "posve je dakle u skladu sa stvari vrijednosti roba ne samo teorijski, nego i povijesno smatrati prius proizvodnih cijena. To vrijedi za stanja u kojima radniku pripadaju sredstva za proizvodnju, a to se stanje nalazi u starom kao i u modernom svijetu, kod seljaka koji posjeduje zemlju i radi sam te kod obrtnika" (III. 155., 156.).

Što da mislimo o tim izvođenjima?

Prije svega molim čitatelja da se uvjeri i utvrdi kako onaj dio koji je iznesen u tonu "pretpostavke" doduše sadrži vrlo dosljedno provedeni opis o tome kako bi razmjenski promet u onim primitivnim društvenim stanjima morao izgledati ako bi se sve odvijalo po Marxovu zakonu vrijednosti, ali da u njemu nije sadržana ni sjena dokaza ili makar pokušaja dokaza o tome da se pod danim pretpostavkama sve mora odvijati upravo tako. Marx pripovijeda, "pretpostavlja", tvrdi, ali ni jednom riječju ne dokazuje. Stoga je smion, da ne kažem naivan, skok kad Marx na temelju toga, kao da je sretno proveo neki stvarni dokazni postupak, proglašava utvrđenim rezultatom da je "dakle" posve u skladu sa stvari vrijednosti i povijesno smatrati prius proizvodnih cijena. Zapravo ne može biti govora o tome da je Marx svojom "pretpostavkom" dokazao povijesno postojanje takvoga stanja; on ga je jedino iz svoje teorije postulirao kao hipotezu, o čijoj nam vjerodostojnosti naravno mora biti slobodno stvoriti utemeljen sud.

Doista sada protiv njezine vjerodostojnosti postoje najozbiljnije unutarnje i vanjske dvojbe. Ona je iznutra nevjerojatna, i koliko ovdje uopće može biti govora o iskustvenoj provjeri, i ona govori protiv nje.

Ona je iznutra posve nevjerojatna. Naime, ona bi zahtijevala da je proizvođačima vrijeme u koje primaju naknadu za svoju djelatnost nešto posve ravnodušno – a to je gospodarski i psihološki nemoguće. Razjasnimo si to tako da brojčano razradimo primjer koji rabi sam Marx. Marx uspoređuje dva radnika I. i II. Radnik I. predstavlja proizvodnu granu koja tehnički zahtijeva razmjerno mnogo i vrijedna pripremna sredstva za proizvodnju, sirovine, alate, pomoćne materijale. Pretpostavimo, da bismo primjer brojčano oblikovali, da izrada pripremnih sredstava za proizvodnju zahtijeva pet godina rada, dok se njihova prerada u gotove proizvode odvija u šestoj godini rada. Pretpostavimo nadalje, što zacijelo nije protivno duhu Marxove hipoteze, koja upravo želi opisati prilično primitivno, izvorno stanje, da radnik I. sam obavlja obje vrste radova, kako izradu pripremnih sredstava za proizvodnju, tako i njihovu preradu u gotove proizvode. Pod tim će okolnostima on očito iz prodaje gotovoga proizvoda, koja se ne može odvijati prije nego na kraju šeste godine rada, primiti naknadu i za pripremni rad prvih godina, ili drugim riječima, on će na naknadu za rad prve godine čekati pet godina, za rad druge godine četiri godine, za rad treće godine tri godine itd., ili će u prosjeku svih šest godina rada morati na naknadu čekati otprilike tri godine nakon obavljena rada. Radnik II. naprotiv, koji predstavlja proizvodnu granu koja zahtijeva razmjerno malo pripremnih sredstava za proizvodnju, dovršit će možda sve pripremne i dovršne radove u ciklusu od samo jednoga mjeseca i stoga će gotovo neposredno nakon obavljanja svoga rada primiti i naknadu za isti iz utrška svoga proizvoda.

Marxova hipoteza sada pretpostavlja da se cijene robnih vrsta I. i II. utvrđuju točno u omjeru utrošenih količina rada, da se prema tome proizvod šest godišnjih radova u vrsti I. prodaje samo točno jednako skupo kao i zbroj proizvoda šest godišnjih radova u vrsti II. Iz toga dalje slijedi da se u vrsti I. radnik za svaku pojedinu godinu rada zadovoljava prosječno za tri godine odgođenom isplatom istoga iznosa koji radnik u vrsti II. prima bez ikakve odgode; da je stoga vremenska odgoda primitka nadnice okolnost koja u Marxovoj hipotezi ne igra nikakvu ulogu i posebice nije u stanju izvršiti ikakav utjecaj na konkurenciju, na jaču ili slabiju popunjenost različitih proizvodnih grana s obzirom na to nameću li one zbog duljine svoga proizvodnoga razdoblja kraće ili dulje vrijeme čekanja.

Je li to vjerojatno, prepuštam čitatelju da prosudi. Marx inače posve ispravno priznaje da posebne popratne okolnosti svojstvene radu neke proizvodne grane, poseban intenzitet, napor, neugodnost nekoga rada, kroz igru konkurencije izboruju sebi kompenzaciju u visini nadnice. Zar dugogodišnja odgoda naknade za rad ne bi također bila okolnost koja treba kompenzaciju? I dalje: postavimo da bi doista svi proizvođači jednako rado htjeli čekati tri godine kao i nimalo na svoju nadnicu, mogu li dakle svi i čekati? Marx doduše pretpostavlja da "radnici posjeduju svoja odgovarajuća sredstva za proizvodnju", ali ne pretpostavlja, a vjerojatno ni ne smije pretpostaviti, da je svaki od njih u posjedu tolikoga broja sredstava za proizvodnju koliko je potrebno za obavljanje one proizvodne grane koja iz tehničkih razloga zahtijeva raspolaganje najvećim zbrojem sredstava za proizvodnju. Različite proizvodne grane stoga nipošto nisu jednako pristupačne svim proizvođačima. Naprotiv, one grane koje zahtijevaju najmanji predujam sredstava za proizvodnju najopćenitije su pristupačne, dok su grane s jačim zahtjevom za kapitalom pristupačne sve manjoj manjini. Zar to ne bi imalo nikakva utjecaja na to da ponuda u potonjim granama doživljava stanovito ograničenje, kojim se naposljetku cijena njihovih proizvoda diže iznad razmjerne razine onih grana koje se obavljaju bez odiozne popratne uvjetovanosti čekanja i pristupačne su mnogo širem krugu konkurenata?

Da je ovdje na djelu stanovita nevjerojatnost, osjetio je i sam Marx. On najprije također bilježi, premda u drugom obliku, da mjerenje cijena jedino u omjeru prema količini rada u nekom drugom smjeru dovodi do nerazmjernosti. On to bilježi u – uostalom također ispravnom – obliku da "višak vrijednosti" koji radnici obiju proizvodnih grana ostvaruju iznad svoje potrebe za uzdržavanjem, izračunat na predujmljena sredstva za proizvodnju, predstavlja nejednake profitne stope. Naravno da se nameće pitanje zašto se ta nejednakost ne bi, jednako kao u "kapitalističkom" društvu, izbrusila konkurencijom. Marx osjeća nuždu da na to dade odgovor, i to je ujedno jedini primjesak koji uz puke tvrdnje nosi karakter pokušaja obrazloženja. Što on dakle odgovara? Bitno je, kaže, da oba radnika za jednako radno vrijeme dobivaju jednake viškove vrijednosti, ili još točnije označeno: da za jednako radno vrijeme "nakon odbitka vrijednosti predujmljenih konstantnih elemenata dobivaju jednake vrijednosti", i da je pod tom pretpostavkom različitost profitnih stopa za njih "ravnodušna okolnost, posve kao što je danas za najamnog radnika ravnodušna okolnost u kojoj se profitnoj stopi izražava kvantum viška vrijednosti iznuđen od njega".

Je li to sretna usporedba? Ako nešto ne dobivam, tada mi doista može biti posve ravnodušno čini li ono što ne dobivam, izračunato na kapital nekoga trećega, visok ili nizak postotak. No ako nešto načelno dobivam, kao što radnik u nekapitalističkoj hipotezi treba dobiti višak vrijednosti kao profit, tada mi nipošto nije ravnodušno po kojem će se mjerilu taj profit odmjeravati i raspodjeljivati. Može u krajnjem slučaju biti otvoreno pitanje treba li se taj profit odmjeravati i raspodjeljivati samo prema mjeri obavljenoga rada ili također prema mjeri predujmljenih sredstava za proizvodnju: no jednostavno "ravnodušno" to za sudionike zacijelo nije, pa ako se stoga tvrdi pomalo nevjerojatna činjenica da nejednake profitne stope mogu trajno postojati jedna pokraj druge, a da ih konkurencija ne izbrusi, onda se to zacijelo ne može obrazložiti time da je visina profitnih stopa za interese sudionika nešto posve ravnodušno.

No jesu li radnici u Marxovoj hipotezi makar kao radnici jednako tretirani? Oni za jednako radno vrijeme dobivaju jednake vrijednosti i viškove vrijednosti kao nadnicu, ali ih dobivaju u različito vrijeme: jedan odmah nakon obavljenoga rada, drugi mora godinama čekati na naknadu. Je li to doista jednak tretman, ili taj postupak prije ne uključuje nejednakost u jednoj usputnoj okolnosti nagrađivanja koja radnicima ne može biti ravnodušna, a na koju su, naprotiv, kako iskustvo pokazuje, i to s punim pravom, vrlo osjetljivi? Kojem bi radniku danas bilo svejedno hoće li svoju tjednu nadnicu primiti u subotu navečer ili tek godinu dana kasnije ili tri godine kasnije? I takve osjetljive nejednakosti ne bi se kroz konkurenciju trebale izgladiti? To je nevjerojatnost u pogledu koje nam je Marx ostao dužan objašnjenje.

No njegova hipoteza nije samo unutarnje nevjerojatna, nego je i u sukobu s iskustvenim činjenicama. Doduše, o pretpostavljenom slučaju u njegovoj punoj tipičnoj čistoći nemamo, naravno, nikakvo neposredno iskustvo, jer se stanje u kojem najamni rad uopće ne postoji, a svaki je proizvođač neovisni vlasnik svojih sredstava za proizvodnju, u svojoj punoj čistoći više nigdje ne može promatrati. No i „u modernom svijetu“ ipak se nalaze stanja i odnosi koji Marxovoj hipotezi barem približno odgovaraju. Oni se nalaze, kako i sam Marx ističe (III. 156), „kod samostalnoga seljaka koji posjeduje zemlju i sam radi te kod obrtnika“. Prema Marxovoj hipotezi sad bi se moralo dati promatrati da je veličina dohotka tih osoba potpuno neovisna o veličini kapitala koji oni primjenjuju u svojoj proizvodnji. Svaki bi od njih morao primati jednak iznos nadnice i viška vrijednosti, bez obzira na to iznosi li kapital koji predstavljaju njihova sredstva za proizvodnju 10 fl. ili 10.000 fl. No vjerujem da neću naići na sumnju ni kod jednoga čitatelja ako ustvrdim da u opisanim krugovima doduše rijetko postoji tako precizno knjigovodstvo da bi se odnosi mogli utvrditi brojčanom točnošću, ali da prevladavajući dojam sigurno neće potvrditi Marxovu hipotezu, nego će, naprotiv, voditi tomu da se uglavnom kod onih privrednih grana i osoba koje rade uz potporu znatnoga kapitala nalazi i obilatiji dohodak nego kod onih koje ne raspolažu ničim drugim doli rukama proizvođača.

Ova za Marxovu hipotezu nepovoljna provjera činjenicama dobiva napokon nemalu neizravnu potvrdu time što ni u drugome slučaju, u kojem bi se prema Marxovoj teoriji morala dati promatrati čista vladavina zakona vrijednosti i koji je za izravnu provjeru činjenicama mnogo pristupačniji, zapravo nema ni traga tijeku pojava koji Marx zahtijeva.

Marx naime uči, kako znamo, da i u potpuno razvijenu gospodarstvu izjednačivanje izvorno različitih profitnih stopa nastupa tek djelovanjem konkurencije. „Ako se robe prodaju po svojim vrijednostima“ – piše on na najopširnijem od dotičnih mjesta⁵ – „nastaju, kako je razvijeno, vrlo različite profitne stope u različitim proizvodnim sferama, već prema različitomu organskom sastavu kapitalnih masa uloženih u njima. No kapital se povlači iz sfere s niskom profitnom stopom i baca se na drugu, koja donosi viši profit. Tom stalnom iseljavanju i useljavanju, jednom riječju svojom raspodjelom među različitim sferama, već prema tome kako ondje profitna stopa pada, ovdje raste, on uvjetuje takav odnos ponude prema potražnji da prosječni profit u različitim proizvodnim sferama postaje isti.“

Logično bismo sad morali očekivati da se posvuda ondje gdje ta vrsta konkurencije kapitala nije ili barem još nije postala potpuno djelotvorna nailazi i na izvorno oblikovanje obrazovanja cijena i profita koje Marx tvrdi, i to u njegovoj punoj čistoći ili pak barem približno. Drugim riječima, morali bi se pokazati činjenični tragovi toga da su prije niveliranja profitnih stopa proizvodne grane s razmjerno najvećim konstantnim kapitalom odnosile i odnose najmanju, a grane s najmanjim konstantnim kapitalom najveću profitnu stopu. Takvih tragova, dakako, nema nigdje, ni u povijesnoj prošlosti ni u sadašnjosti. To je nedavno tako uvjerljivo izložio jedan inače u visokom stupnju Marxu naklonjeni znanstvenik da ne mogu učiniti ništa bolje doli jednostavno citirati riječi Wernera Sombarta.

„Nikad i nikako razvoj se nije odvio na navedeni način, niti se tako odvija, što bi ipak morao biti barem slučaj kod svake novonastale poslovne grane. Da je ono shvaćanje točno, napredovanje bi kapitalizma očito povijesno trebalo zamišljati tako da je on isprva zaposjeo sferu s pretežno živim radom, dakle s ispodprosječnim kapitalnim sastavom (malo c, veliko v), a zatim polako prešao u druge sfere u onoj mjeri u kojoj su zbog prevladavanja proizvodnje u onim prvim sferama cijene padale. U sferi s isticanjem sredstava za proizvodnju nasuprot živomu radu kapital bi, da je upućen na pojedinačno proizvedeni višak vrijednosti, naravno u počecima ostvarivao tako sićušan profit da ga ništa ne bi namamilo da odseli u onu sferu. No kapitalistička se proizvodnja povijesno počinje dijelom razvijati upravo i u proizvodnim granama potonje vrste: rudarstvo itd. Kapital ne bi imao povoda da iz sfere optjecaja, gdje se vrlo dobro osjećao, prijeđe u proizvodnu sferu, bez izgleda na ‚uobičajeni profit zemlje‘, koji je – to se ipak mora uzeti u obzir – prije svake kapitalističke proizvodnje postojao u trgovačkom profitu. No pogrešnost se one pretpostavke može dokazati i s druge strane: kad bi se u sferama s pretežno živim radom u počecima kapitalističke proizvodnje ostvarivali izvanredno visoki profiti, to bi pretpostavljalo da je kapital odjednom dotični, dotad samostalni krug proizvođača zaposlio kao najamne radnike, tj. recimo uz polovicu zarade koju su prije imali, a razliku, uz cijene roba koje isprva odgovaraju vrijednostima, posve strpao u svoj džep. Što bi pak nadalje bila posve nerealistična predodžba: kapitalistička je proizvodnja počela s deklasiranim egzistencijama u dijelom sasvim nanovo stvorenim proizvodnim granama i sigurno je pri utvrđivanju cijena odmah pošla od kapitalnoga izdatka“ (Werner Sombart).

„No kako je pretpostavka empirijskoga vezivanja profitne stope uz stopu viška vrijednosti povijesno, tj. za početke kapitalizma, pogrešna, tako i još više za stanja razvijenoga kapitalističkog načina proizvodnje. Otvara li se danas pogon s ma kako visokim ili ma kako niskim kapitalnim sastavom: utvrđivanje cijena njegovih proizvoda te obračun (i ostvarenje) profita odvija se isključivo na temelju kapitalnoga izdatka.“

„Ako u svako doba, prije kao i sada, kapitali zaista neprestano sele iz jedne proizvodne sfere u drugu, glavni je razlog tomu zacijelo nejednakost profitnih stopa. No ta nejednakost zasigurno ne proizlazi iz organskoga sastava kapitala, nego iz bilo kojih uzroka konkurencije. Proizvodne grane koje i danas još ponajprije cvjetaju dijelom su upravo one s vrlo visokim kapitalnim sastavom, poput rudnika, kemijskih tvornica, pivovara, parnih mlinova itd. Jesu li to područja iz kojih su se kapitali povukli, iz kojih su se iselili sve dok se proizvodnja nije razmjerno ograničila i cijene porasle?“⁶

Ova bi izlaganja pružala građu za mnoge primjene koje se okreću protiv Marxove teorije. Izvlačim iz njih zasad samo jednu, koja se neposredno odnosi na argument kod kojega se naše istraživanje upravo zaustavlja: zakon vrijednosti, koji prema vlastitomu priznanju u narodnom gospodarstvu podvrgnutu punoj konkurenciji mora svoju zahtijevanu vladavinu ustupiti proizvodnim cijenama, nikad nije vršio niti je mogao vršiti stvarnu vladavinu ni u izvornim stanjima.

Vidjeli smo, dakle, kako redom propadaju tri zahtjeva koji su tvrdili postojanje stanovitih rezerviranih područja vladavine u kojima zakon vrijednosti treba doći do neposredne valjanosti: primjena zakona vrijednosti na zbroj svih roba i cijena roba umjesto na njihove pojedinačne razmjenske odnose (prvi argument) pokazala se uopće pojmovnom besmislicom; kretanje cijena (drugi argument) zapravo se ne pokorava zahtijevanomu zakonu vrijednosti, a isto tako on ne vrši stvarnu vladavinu u „izvornim“ stanjima (treći argument). Sad preostaje još samo jedna mogućnost: vrši li zakon vrijednosti, koji se nigdje ne pokazuje u stvarnoj, neposrednoj valjanosti, možda barem neizravnu vladavinu, neku vrstu vrhovnoga kraljevstva?

Marx ne propušta ustvrditi i to. To je građa četvrtoga argumenta, čijemu se razmatranju sada moramo posvetiti.

ČETVRTI ARGUMENT

Taj Marx često naznačuje na način krilatice, no, koliko vidim, samo na jednome jedinom mjestu pobliže objašnjava. Biti mu je u tome da su „proizvodne cijene“ koje vladaju aktualnim obrazovanjem cijena sa svoje strane opet pod utjecajem zakona vrijednosti i da on tako, posredstvom proizvodnih cijena, vlada stvarnim razmjenskim odnosima. Vrijednosti „stoje iza proizvodnih cijena“ i „određuju ih u posljednjoj instanci“ (III. 188); proizvodne su cijene, kako se Marx često izražava, tek „preobražene vrijednosti“ ili „preobraženi oblici vrijednosti“ (III. 142, 147, 152 i češće). No vrsta i mjera utjecaja koji zakon vrijednosti vrši na proizvodne cijene nalazi svoje točno objašnjenje na jednome mjestu na str. 158. i 159. „Prosječni profit, koji određuje način proizvodnje, mora uvijek biti približno jednak količini viška vrijednosti koja pada na dani kapital kao alikvotni dio ukupnoga društvenog kapitala. Budući da, dakle, ukupna vrijednost roba regulira ukupni višak vrijednosti, a taj pak visinu prosječnoga profita i stoga opću profitnu stopu – kao opći zakon ili kao ono što vlada kolebanjima –, to zakon vrijednosti regulira proizvodne cijene.“

Pođimo provjeravajući korak po korak tim tijekom misli. Prosječni profit, kaže Marx na početku, određuje proizvodne cijene. To je u smislu Marxova nauka točno, ali ne potpuno. Razjasnimo taj odnos potpuno.

Proizvodna se cijena neke robe sastoji najprije od „troškovne cijene“ sredstava za proizvodnju za poduzetnika te od njegova prosječnog profita od uloženoga kapitala. Troškovna se cijena sredstava za proizvodnju opet sastoji od dviju komponenti: od izdatka za varijabilni kapital, tj. od neposredno isplaćenih nadnica, i od izdatka za potrošeni ili istrošeni konstantni kapital, sirovine, strojeve i slično. Kako Marx nadalje posve točno objašnjava na str. 138 i d., 144. i 186., u društvu u kojem su se vrijednosti već preobrazile u proizvodne cijene ni nabavna ili troškovna cijena tih predmetnih sredstava za proizvodnju ne odgovara njihovoj vrijednosti, nego zbroju izdataka koje su proizvođači tih sredstava za proizvodnju sa svoje strane utrošili na nadnice i predmetna pomagala, plus prosječni profit od tih izdataka. Nastavi li se ta analiza dalje, dolazi se, posve kao kod natural price Adama Smitha, s kojim Marx svoju proizvodnu cijenu uostalom i izričito poistovjećuje (III. 178), naposljetku do razlaganja proizvodne cijene na dvije komponente ili determinante: na zbroj svih nadnica isplaćenih tijekom različitih proizvodnih stadija, koje zajedno predstavljaju pravu troškovnu cijenu robe⁷, i na zbroj svih profita izračunatih od tih izdataka za nadnice pro rata temporis, i to izračunatih po prosječnoj profitnoj stopi.

Prosječni profit koji se nakuplja pri proizvodnji neke robe jest, dakle, doista jedan od činilaca koji određuju proizvodnu cijenu dotične robe. O drugome činiocu koji određuje cijenu, isplaćenoj svoti nadnica, Marx na tome mjestu dalje ne govori. No budući da on, kako je spomenuto, na drugome mjestu posve općenito govori o tome da „vrijednosti stoje iza proizvodnih cijena“ i da „zakon vrijednosti njih u posljednjoj instanci određuje“, moramo, kako ne bismo ostavili prazninu, i taj drugi činilac uključiti u svoje istraživanje i u skladu s tim ispitati može li se i u kojem stupnju za njega ustvrditi da ga određuje zakon vrijednosti.

Očito je da je zbroj isplaćenih nadnica umnožak količine uloženog rada pomnožen visinom nadnične stope. Budući da se sada, prema zakonu vrijednosti, odnosi razmjene trebaju određivati isključivo količinom uloženog rada, a Marx u više navrata s najvećim naglaskom odriče visini radne nadnice svaki utjecaj na vrijednost roba,⁸ tako je jednako očito da od dviju komponenti čimbenika „izdatak za nadnice“ samo jedna, količina uloženog rada, sklada se sa zakonom vrijednosti, dok u drugoj komponenti, visini radne nadnice, među odredbene razloge proizvodnih cijena stupa jedan zakonu vrijednosti stran odredbeni razlog.

Da bi se otklonili svi nesporazumi, neka se vrsta i mjera djelovanja toga momenta još ilustrira jednim jednostavnim brojčanim primjerom.

Uzmimo tri robe A, B i C, koje isprva predstavljaju jednaku proizvodnu cijenu od po 100 maraka, ali pri različitom tipičnom sastavu troškovnih sastavnica. Pretpostavimo nadalje da radna nadnica za jedan dan isprva iznosi 5 Mk., da stopa viška vrijednosti ili stupanj eksploatacije iznosi 100 %, tako da od ukupne vrijednosti robe od 300 Mk. otpada 150 Mk. na nadnice, a drugih 150 Mk. na višak vrijednosti; neka ukupni kapital (primijenjen na tri robe u nejednakom omjeru) iznosi 1500 Mk., a prosječni profiti prema tome 10 %. Ovoj pretpostavci odgovara sljedeći tablični prikaz:

Tablica 3

Roba	Uloženi radni dani	Uložene radne nadnice	Primijenjeni kapital	Pripadajući prosječni profit	Proizvodna cijena
A	10	50	500	50	100
B	6	30	700	70	100
C	14	70	300	30	100
Zbroj	30	150	1500	150	300

Sada pretpostavimo porast radne nadnice s 5 na 6 Mk. Taj porast može pri inače neizmijenjenim okolnostima, prema Marxu, ići samo na račun viška vrijednosti.⁹ Od ukupnog proizvoda od 300 Mk., koji je ostao jednak, otpast će stoga – uz smanjenje stupnja eksploatacije – na radne nadnice 180, a na višak vrijednosti samo 120 Mk., nakon čega prosječna profitna stopa za uloženi kapital od 1500 Mk. pada na 8 %. Pomake koji time nastaju u sastavu kapitalnih sastavnica i u proizvodnim cijenama prikazuje sljedeća tablica.

Tablica 4

Roba	Uloženi radni dani	Uložene radne nadnice	Primijenjeni kapital	Pripadajući prosječni profit	Proizvodna cijena
A	10	60	500	40	100
B	6	36	700	56	92
C	14	84	300	24	108
Zbroj	30	180	1500	120	300

Pokazuje se dakle da je porast radnih nadnica pri neizmijenjenoj količini rada doveo do osjetnog pomaka u isprva jednakim proizvodnim cijenama i odnosima razmjene. Taj pomak dijelom je, ali očito ne potpuno, posljedica istodobne, nužne promjene prosječne profitne stope koju je smanjenje nadnice zahvatilo. Sigurno ne potpuno, kažem, jer je primjerice proizvodna cijena robe C, unatoč padu u njoj sadržanog iznosa profita, porasla, pa ta promjena cijene zasigurno ne može biti izazvana samo promjenom profita. Tu – uostalom samorazumljivu – stvar ističem samo zato da bih izvan svake sumnje postavio da kod visine nadnice imamo posla s jednim cjenoodredbenim razlogom čija se djelotvornost ne iscrpljuje u utjecaju na visinu profita, nego koji vrši i vlastiti, izravni utjecaj, te da smo stoga doista imali razloga da onaj člancem cjenoodredbenih razloga koji je Marx na gore citiranom mjestu preskočio podvrgnemo samostalnom razmatranju. Konačne rezultate toga razmatranja zadržavam za poslije da ih sažmem. Slijedimo zasad, korak po korak ispitujući, izlaganje koje Marx daje o načinu na koji bi drugi odredbeni razlog proizvodnih cijena, prosječni profit, trebao biti reguliran zakonom vrijednosti.

roba;¹⁰ ukupna vrijednost roba određuje u njima sadržani ukupni višak vrijednosti; ovaj, raspodijeljen na društveni ukupni kapital, regulira prosječnu profitnu stopu; ova pak, primijenjena na kapital zaposlen u proizvodnji pojedine robe, daje konkretni prosječni profit, koji naposljetku kao element ulazi u proizvodnu cijenu dotične robe. Na taj način čimbenik koji stoji na početku toga niza, „zakon vrijednosti“, „regulira“ završni član, proizvodne cijene.

Popratimo taj logički lanac svojim primjedbama.

Najprije pada u oči i valja utvrditi da Marx uopće ne tvrdi neku povezanost prosječnog profita koji ulazi u proizvodnu cijenu roba s vrijednošću koja je na temelju zakona vrijednosti utjelovljena u određenim pojedinim robama. On naprotiv na brojnim mjestima s naglaskom ističe da je količina viška vrijednosti koja ulazi u proizvodnu cijenu jedne robe neovisna, štoviše načelno različita od „viška vrijednosti stvarno proizvedenog u posebnoj proizvodnoj sferi“ (III. 146; slično III. 144 i često). On stoga utjecaj pripisan zakonu vrijednosti uopće ne vezuje uz karakterističnu funkciju zakona vrijednosti, na temelju koje ovaj normira odnose razmjene pojedinih roba, nego jedino uz neku navodnu drugu funkciju, o čijem smo krajnje problematičnom karakteru već prije stvorili svoj sud: naime uz određivanje ukupne vrijednosti svih roba uzetih zajedno. U toj primjeni zakon vrijednosti, kako smo se uvjerili, jednostavno je bez sadržaja. Ako se, kako to ipak čini i Marx, pojam i zakon vrijednosti odnose na odnose razmjene dobara,¹¹ tada nema smisla pojam i zakon primjenjivati na cjelinu koja kao takva nikada ne može stupiti u te odnose: za razmjenu te cjeline, do koje ne dolazi, naravno ne postoji ni mjerilo ni odredbeni razlog, pa stoga ne može postojati ni sadržaj za neki „zakon vrijednosti“. Ako pak zakon vrijednosti uopće nema realnog utjecaja na neku himeričnu „ukupnu vrijednost svih roba uzetih zajedno“, tada se naravno takav utjecaj ne može dalje provoditi ni na druge odnose, pa cijeli mnogočlani lanac, koji je Marx s izvanjski urednom logikom nastojao dalje plesti, stoga visi u zraku.

No ostavimo posve po strani taj prvi temeljni nedostatak i ispitajmo preostale članove lanca neovisno o tome, na njihovu vlastitu održivost. Pretpostavimo dakle da je ukupna vrijednost roba doista realna i to zakonom vrijednosti određena veličina: tada drugi član kaže da ta ukupna vrijednost roba regulira ukupni višak vrijednosti. Je li to točno?

Višak vrijednosti zacijelo ne predstavlja čvrstu ili nepromjenjivu kvotu cjelokupnog nacionalnog proizvoda, nego proizlazi iz razlike između „ukupne vrijednosti“ nacionalnog proizvoda i iznosa nadnice koja se isplaćuje radnicima. Ta ukupna vrijednost dakle u svakom slučaju ne regulira sama za sebe već veličinu ukupnog viška vrijednosti, nego u najboljem slučaju može dati jedan odredbeni razlog za njegovu veličinu, uz koji kao drugi, strani odredbeni razlog stupa visina radne nadnice. No ne pokorava li se možda i ona Marxovu zakonu vrijednosti?

U prvom je svesku Marx to još bezuvjetno tvrdio. „Vrijednost radne snage“, piše on na str. 155, „jednako kao i svake druge robe, određena je radnim vremenom nužnim za proizvodnju, dakle i reprodukciju toga specifičnog artikla.“ A na sljedećoj stranici nastavlja, pobliže određujući tu rečenicu: „Za svoje održanje živom pojedincu potrebna je određena količina životnih sredstava. Radno vrijeme nužno za proizvodnju radne snage razrješuje se dakle u radno vrijeme nužno za proizvodnju tih životnih sredstava, ili je vrijednost radne snage vrijednost životnih sredstava nužnih za održanje njezina vlasnika.“ U trećem je svesku Marx, međutim, prisiljen i od strogosti te tvrdnje znatno odustati. On naime na str. 186 trećeg sveska s punim pravom upozorava na mogućnost da se i nužna životna sredstva radnika mogu prodavati po proizvodnim cijenama koje odstupaju od nužnog radnog vremena. U tom slučaju, uči Marx, i promjenjivi dio kapitala (tj. isplaćene nadnice) može „odstupati od svoje vrijednosti“. Drugim riječima: i radna nadnica može (posve neovisno o tek privremenim oscilacijama) trajno odstupati od one stope koja bi odgovarala količini rada utjelovljenoj u nužnim životnim sredstvima ili strogom zahtjevu zakona vrijednosti. Već kod određivanja ukupnog viška vrijednosti sudjeluje dakle barem jedan zakonu vrijednosti stran odredbeni razlog.

Tako određeni čimbenik ukupni višak vrijednosti „regulira“, prema Marxu, prosječnu profitnu stopu. Očito ipak opet samo na taj način da ukupni višak vrijednosti daje jedan odredbeni razlog, dok kao drugi, od njega pa i od zakona vrijednosti posve neovisan odredbeni razlog djeluje veličina kapitala koji postoji u društvu. Ako je, kao u gornjoj tablici, pri višku vrijednosti od 100 % ukupni višak vrijednosti 150 Mk., tada profitna stopa iznosi 10 %, ako i jer ukupni kapital upotrijebljen u svim proizvodnim granama iznosi 1.500 Mk.; ona bi očito, uz posve jednak ukupni višak vrijednosti, iznosila samo 5 %, kad bi se ukupni kapital koji u tome sudjeluje popeo na 3.000 Mk., a punih 20 %, kad bi ukupni kapital iznosio samo 750 Mk. U lanac koji vrši utjecaj dakle očito iznova ulazi jedan zakonu vrijednosti posve stran odredbeni razlog.

Prosječna profitna stopa, tako moramo dalje zaključiti, regulira veličinu konkretnog prosječnog profita koji se prikuplja pri proizvodnji određene robe. To je opet točno samo uz isto ograničenje kao i kod ranijih članova. Naime, zbroj prosječnog profita koji se prikuplja kod određene robe umnožak je dvaju čimbenika: veličine predujmljenog kapitala pomnožene s prosječnom profitnom stopom. No veličina kapitala koji se u različitim stadijima predujmljuje opet se određuje prema dvama čimbenicima: naime prema količini rada koji treba honorirati (čimbenik koji doduše nije u neskladu s Marxovim zakonom vrijednosti), ali i prema visini nadnice koju treba podmiriti, a kod toga čimbenika dolazi u igru, kako smo se upravo uvjerili, jedan zakonu vrijednosti stran čimbenik.

Sa sljedećim članom ponovno se vraćamo na početak. Prosječni profit određen prema članu 4 trebao bi regulirati proizvodnu cijenu robe. To je točno, uz na početku unaprijed iznesenu ispravku da je prosječni profit samo jedan cjenoodredbeni čimbenik uz izdatak za nadnice, u kojem potonjem, kako je u više navrata izloženo, suodređujuće djeluje jedan Marxovu zakonu vrijednosti stran element.

Sažmimo. Što je bila tema dokaza koju je Marx poduzeo potkrijepiti? Ona je glasila: „Zakon vrijednosti regulira proizvodne cijene“, ili, prema drugom izričaju, „vrijednosti u posljednjoj instanci određuju proizvodne cijene“. Ili, ako u formulu uvrstimo sadržaj vrijednosti i zakona vrijednosti, kako ga je Marx odredio u prvom svesku, tada tvrdnja glasi: Proizvodnim cijenama „u posljednjoj instanci“ vlada postavka da je količina rada jedina okolnost koja leži u temelju odnosa razmjene roba.

A što pokazuje provjera pojedinih članaka dokaznoga tijeka? Ona pokazuje da se proizvodna cijena ponajprije sastoji od dviju komponenata. Jedna, izdatak za nadnice, umnožak je dvaju činitelja, od kojih je jedan, količina rada, homogena sa supstancijom Marxove vrijednosti, dok drugi, visina nadnice, nije. Što se tiče druge komponente, akumulirajuće sume prosječnog profita, sam je Marx uspio ustvrditi ikakvu povezanost s zakonom vrijednosti tek uz pomoć nasilnog iščašenja toga zakona, pripisujući mu djelovanje na području na kojem razmjenskih odnosa uopće i nema. No i neovisno o tome, činitelj „ukupna vrijednost roba", koji Marx još želi izvesti iz zakona vrijednosti, morao se u svakom slučaju pri određivanju idućega članka, ukupne viška vrijednosti, podijeliti s činiteljem „visina radne nadnice", koji zakonu vrijednosti više nije homogen; „ukupna višak vrijednosti" morala se pri određivanju prosječne profitne stope podijeliti s posve stranim elementom, masom društvenoga kapitala, a ova se napokon pri određivanju akumulirajuće sume profita morala podijeliti s djelomično stranim elementom, izdatkom za nadnice. Činitelj „ukupna vrijednost svih roba", upisan u korist Marxova zakona vrijednosti uz vrlo dvojbeno opravdanje, stoga sudjeluje tek nakon trostrukoga homeopatskog razrjeđenja svoga utjecaja te, naravno, i s tomu razrjeđenju razmjerno malim udjelom u određivanju prosječnoga profita, a dalje i proizvodnih cijena. Trezven bi opis činjeničnoga stanja, dakle, glasio ovako: količina rada, koja prema Marxovu zakonu vrijednosti treba potpuno i isključivo vladati razmjenskim odnosima roba, zapravo se pokazuje kao jedan od odredbenih razloga proizvodnih cijena uz druge odredbene razloge. Ima snažan i prilično neposredan utjecaj na jednu komponentu proizvodnih cijena, koja se sastoji u izdatku za nadnice, a mnogo dalji, slabiji i većim dijelom¹² čak dvojben na drugu komponentu, prosječni profit.

Pitam sada: sadrži li to činjenično stanje potvrdu ili pobijanje zahtjeva da u posljednjoj instanciji ipak zakon vrijednosti određuje proizvodne cijene? – Vjerujem da odgovor ne može biti dvojben ni na trenutak: zakon vrijednosti pretendira na to da jedino količina rada određuje razmjenske odnose, a činjenice sadrže to da ne određuju razmjenske odnose sami količina rada ili njoj homogeni činitelji. Ove dvije tvrdnje odnose se jedna prema drugoj kao da i ne, kao tvrdnja i protuslovlje. Tko priznaje drugu tvrdnju – a Marxova teorija proizvodnih cijena sadrži to priznanje – taj zapravo poriče prvu. A ako je Marx doista vjerovao da nije protuslovio sebi i svojoj prvoj tvrdnji, onda se dao zavarati grubom zamjenom. Tada ne bi vidio da su to ipak dvije vrlo različite stvari: vrši li neki činitelj naveden u nekom zakonu ikakvu vrstu utjecaja u ikojem stupnju, ili pak sam zakon vrši svoju vladavinu.

Najbanalniji će primjer u tako opipljivoj stvari možda biti najbolji. Govori se o djelovanju topova na brodske oklope, i netko iznosi tvrdnju da stupanj razornoga djelovanja hica ovisi jedino i isključivo o veličini upotrijebljenoga punjenja baruta. Pozove ga se na odgovornost te mu se na temelju stvarnoga iskustva, uz njegovo vlastito postupno pristajanje, dokaže da za djelovanje hica nije važna samo količina natovarenoga baruta, nego i njegova jakost, a dalje i konstrukcija, duljina i slično topovske cijevi, zatim oblik i tvrdoća projektila, dalje udaljenost objekta i napokon ne najmanje debljina i čvrstoća oklopnih ploča. I sada, pošto je sve to postupno priznato, naš bi čovjek rekao da je sa svojom prvotnom tvrdnjom ipak u pravu; jer, kako se pokazalo, činitelj količine baruta koji je on naveo ipak vrši mjerodavan utjecaj na djelovanje hica, što se, među ostalim, dokazuje time da se uz inače jednake okolnosti s jakošću barutnoga punjenja djelovanje hica povećava i obratno!

Ništa drukčije ni Marx. On najprije s najvećim mogućim naglaskom razlaže da razmjenskim odnosima robe ne može ležati u temelju ništa drugo doli jedino i isključivo količina rada; on se najoštrije polemizira protiv ekonomista koji uz količinu rada – čiji utjecaj na razmjensku vrijednost po volji reproducibilnih dobara nitko i ne niječe – priznaju i druge odredbene razloge vrijednosti i cijene; on na isključivom položaju količine rada kao jedinoga odredbenog razloga razmjenskih odnosa kroz dva sveska gradi najvažnije teorijske i praktične zaključke, svoju teoriju viška vrijednosti i svoju anatemu protiv kapitalističke društvene organizacije – da bi u trećem svesku razvio teoriju proizvodnih cijena koja materijalno priznaje utjecaj i drugih odredbenih razloga. No umjesto da te druge odredbene razloge potpuno analizira, on uvijek samo trijumfalnom gestom polaže prst na one točke na kojima njegov idol, količina rada, i sada još doista ili po njegovu mišljenju vrši utjecaj: na promjenu cijena kada se mijenja količina rada, na utjecaj „ukupne vrijednosti" na prosječnu profitnu stopu i slično. O koordiniranom utjecaju stranih odredbenih razloga, kao i o utjecaju veličine društvenoga kapitala na profitnu stopu, o promjeni cijena uslijed promjene organskoga sastava kapitala ili uslijed promjene visine nadnica – o tome u ovom kontekstu šuti. Razmatranja u kojima priznaje te utjecaje ne nedostaju u njegovu djelu. Utjecaj visine nadnice na cijene primjereno je razvijen npr. na str. 179 i d., zatim 186, utjecaj veličine društvenoga kapitala na visinu prosječne profitne stope na str. 145, 184, 191 i d., 197 i d., 203 i drugdje, utjecaj organskoga sastava kapitala na proizvodne cijene na str. 142 i d. No, što je karakteristično, Marx na mjestima posvećenima apologiji zakona vrijednosti preko tih drukčijih utjecaja prelazi bez riječi, jednostrano ističe samo udio količine rada, kako bi iz ispravne i ni od koga osporavane premise da činitelj količine rada na više točaka suodređujuće zadire u oblikovanje proizvodnih cijena izveo posve neopravdan zaključak da ipak „u posljednjoj instanciji" zakon vrijednosti, koji izriče samovladu rada, određuje proizvodne cijene! To znači izmaknuti se priznavanju protuslovlja, ali zacijelo ne i izbjeći samo protuslovlje!

Dokaz da je neki pisac protuslovio samomu sebi može biti nužna etapa, ali nikada ne smije biti konačni cilj predmetne i plodne kritike. Tek je razmjerno siromašan stupanj kritičke spoznaje znati da u nekom sustavu tkvi pogreška, koja bi zamislivo mogla biti i tek slučajna i osobna pogreška autora. Stvarno svladavanje čvrsto sklopljenoga sustava nije moguće drukčije nego ako uspijemo posve precizno dokazati točku na kojoj je pogreška prodrla u sustav te putove kojima se u njemu širila i razgranala. Mora se polazište, razvoj i katastrofu pogreške, koja kulminira u protuslovlju sa samim sobom, razumjeti tako dobro i, gotovo bih rekao: čak kao protivnik tako suosjećajno, kao što se obratno trudimo razumjeti veze sustava kojemu se predajemo.

Posve osebujno zaoštrene prilike dovele su do toga da je u Marxovu slučaju pitanje protuslovlja sa samim sobom dobilo mnogo veću važnost nego što mu obično pripada, i u skladu s tim i ja sam tomu pitanju posvetio širok prostor. No upravo prema tako značajnu i utjecajnu misliocu to se manje smijemo izmaknuti drugomu, kako vjerujem i u ovom slučaju predmetno još plodnijem i poučnijem dijelu kritičke zadaće.

Počnimo s pitanjem koje nas odmah vodi pred glavnu stvar: kojim je putem Marx došao do teorijske temeljne tvrdnje svoga učenja, do tvrdnje da sva vrijednost počiva jedino i isključivo na utjelovljenim količinama rada?

Da ta tvrdnja nije nikakav sam po sebi razumljiv aksiom koji uopće ne treba dokaza, nesumnjivo je. Vrijednost i trud nisu, kako sam već jednom na drugome mjestu izložio, nipošto dva tako srodna pojma da bismo morali biti neposredno obuzeti uvidom kako je trud razlog vrijednosti. „Da sam se mučio oko neke stvari, jedna je činjenica; da stvar i vrijedi tu muku, druga je, od nje različita; a da te dvije činjenice ne idu uvijek ruku pod ruku, iskustvo previše pouzdano potvrđuje da bi o tome bila moguća ikakva sumnja. Svaki od bezbrojnih bezuspješnih trudova koji se svakodnevno iz tehničke nespretnosti ili promašene spekulacije ili jednostavno iz nesreće troše na bezvrijedan rezultat, daje tomu svjedočanstvo. No ništa manje i svaki od brojnih slučajeva u kojima se malo truda nagrađuje visokom vrijednošću."²³

Ako se, dakle, ipak za neko područje tvrdi nužno i zakonomjerno suglašavanje obiju veličina, onda se sebi i svojim čitateljima mora položiti račun o nekim razlozima koji takvu tvrdnju mogu poduprijeti.

Marx sada i u svome sustavu iznosi obrazloženje. No vjerujem da mogu uvjeriti u to da je nastupljeni put obrazloženja od početka bio neprirodan, neprimjeren naravi problema; da, nadalje, obrazloženje izneseno u sustavu očito nije bilo ono pomoću kojega je sam Marx došao do svoga uvjerenja – nego da je naknadno izmišljeno kao umjetno doučeno potporanj za predrasudnu pomisao crpljenu iz drugih dojmova; da je, napokon – a to je najodlučnije – dokazivanje protkano nagomilanim brojem najočitijih logičkih i metodičkih pogrešaka, koje ga lišavaju svake dokazne snage.

Pogledajmo pobliže.

Temeljna teza koju Marx svojim čitateljima predstavlja na vjeru jest da razmjenska vrijednost roba – jer samo je na nju, a ne na uporabnu vrijednost usmjerena njegova analiza – nalazi razlog i mjeru u količinama rada utjelovljenima u robama.

A i razmjenske vrijednosti, odnosno cijene roba, kao i količine rada potrebne za njihovu reprodukciju, izvanjski su iskazive veličine koje su iskustvenom utvrđivanju u glavnim crtama posve dobro dostupne. Stoga bi za Marxa očevidno bilo najbliže da, radi uvjerenja o tvrdnji čija se ispravnost ili neispravnost mora očitovati u iskustvenim činjenicama, apelira na iskustvo, drugim riječima: da za svoju tezu, pristupačnu posve empirijskom dokazu, i poduzme posve empirijski dokaz. No Marx to ne čini. Pritom se ne može čak ni reći da je nehajno prošao mimo toga mogućeg i zacijelo prikladnog izvora spoznaje i dokaza. Nego, kako pokazuju izlaganja njegova trećeg sveska, vrlo dobro zna kakve su empirijske činjenice i da su one protivne njegovoj tezi. Zna da se cijene roba ne utvrđuju u razmjeru prema utjelovljenoj količini rada, nego prema ukupnim troškovima proizvodnje, koji obuhvaćaju i druge elemente. Stoga je zacijelo izbjegao najprirodniju kušnju svoje teze ne slučajno, nego u jasnoj svijesti da se tim putem ne može postići rezultat povoljan za njegovu tezu.

No postoji i drugi, za ovakve teze također posve naravan put dokazivanja i uvjeravanja, naime psihološki. Naime, moguće je – uz u našoj znanosti vrlo uobičajenu mješavinu indukcije i dedukcije – istražiti motive koji ljude vode s jedne strane pri obavljanju razmjenskih poslova i utvrđivanju razmjenskih cijena, a s druge strane pri njihovu sudjelovanju u proizvodnji, te je iz naravi tih motiva moguće izvesti zaključke o tipičnom načinu djelovanja ljudi, pri čemu bi se, među ostalim, zamislivo mogla pokazati i povezanost redovito zahtijevanih i odobravanih cijena s količinom rada potrebnom za stvaranje robe. Upravo se kod sličnih pitanja ta metoda često i s najboljim uspjehom primjenjivala – na njoj se, primjerice, temelje uobičajeno obrazloženje zakona ponude i potražnje, zakona proizvodnih troškova, objašnjenje zemljišne rente itd. – a i sam Marx služio se njome, barem u grubim crtama, ne baš rijetko. Samo upravo kod svoje temeljne teze on joj se opet izmiče. Premda bi tvrđena vanjska povezanost između razmjenskih vrijednosti i količina rada svoje puno razumijevanje očito mogla naći tek otkrivanjem psiholoških međučlanaka koji ih oba povezuju, on se odriče izlaganja tih unutarnjih veza; on čak prigodice jednom proglašava „dublju analizu“ „obiju društvenih pokretačkih sila“ „potražnje i ponude“, koja bi upravo vodila na onu unutarnju povezanost, „ovdje neumjesnom“ (III. 169), pri čemu se to „ovdje“ doduše ponajprije odnosi samo na ekskurs o utjecaju potražnje i ponude na oblikovanje cijena, ali se činjenično i praktično, ukoliko je riječ o uistinu „dubokoj“ i temeljitoj analizi, proteže na cijeli Marxov sustav, a osobito i na utemeljenje njegove najvažnije temeljne misli.

No i ovdje opet valja primijetiti nešto osobito. Naime, Marx ni pokraj te druge moguće i naravne metode istraživanja ne prolazi tek s bezazlenom nemarnošću. On joj se mnogo više iznova hotimično izmiče, i to u punoj svijesti o tome kakav bi rezultat ona donijela i da taj rezultat ne bi bio povoljan za njegovu tezu. U trećem svesku on naime one u proizvodnji i u razmjeni djelatne pobude, na čiju se „dublju analizu“ ovdje i drugdje odriče, pod njihovim grubim skupnim imenom „konkurencija“ doista priziva te zna i izlaže da te pobude u zbilji ne vode prilagodbi cijena količinama rada utjelovljenima u robi, nego ih, naprotiv, odguruju od tog mjerila i guraju prema razini koja odgovara sudjelovanju barem jednoga drugog, koordiniranog činitelja. Upravo je „konkurencija“ ta koja, prema Marxu, izaziva oblikovanje slavne prosječne profitne stope i „pretvorbu“ čistih radnih vrijednosti u od njih odstupajuće „proizvodne cijene“ koje uključuju jedan dio prosječnog profita.

Umjesto da svoju tezu obrazloži iz iskustva ili iz njezinih djelatnih motiva, empirijski ili psihološki, Marx radije bira treći, za ovakvu građu zacijelo pomalo neobičan put dokazivanja: put čisto logičkog dokaza, dijalektičke dedukcije iz biti razmjene.

Marx je već kod staroga Aristotela našao misao da „razmjene ne može biti bez jednakosti, a jednakosti ne bez sumjerljivosti“ (I. 35). Na tu se misao nadovezuje. Razmjenu dviju roba predočava sebi pod slikom jednadžbe, zaključuje da u objema razmijenjenim i time izjednačenim stvarima mora postojati „nešto zajedničko jednake veličine“ te se daje u potragu za tim zajedničkim, na koje izjednačene stvari kao razmjenske vrijednosti moraju biti „svodive“ (I. 11).

Umetnuto bih primijetio da mi se već prva pretpostavka, prema kojoj se u razmjeni dviju stvari treba očitovati njihova „jednakost“, čini vrlo nemodernom – do čega doduše naposljetku ne bi mnogo bilo stalo –, ali i vrlo nerealističnom ili, da kažem na čistom hrvatskom, pogrešno zamišljenom. Ondje gdje vladaju jednakost i točna ravnoteža obično ne nastupa nikakva promjena dotadašnjega stanja mirovanja. Ako stoga u slučaju razmjene stvar završi time da roba mijenja svoga vlasnika, to je mnogo prije znak da je u igri bila neka nejednakost ili pretega, čijim je nagibom promjena bila iznuđena – upravo onako kao što između sastojaka jedan drugomu približenih složenih tijela nastaju novi kemijski spojevi kad „kemijska srodnost“ prema sastojcima približenoga stranog tijela nije baš jednako jaka, nego jača nego prema sastojcima dotadašnjega sastava. Doista, i moderna nacionalna ekonomija jednodušna je u tome da je staro skolastičko-teološko shvaćanje o „ekvivalenciji“ vrijednosti koje se razmjenjuju neispravno. No ne želim na tu točku stavljati daljnji naglasak te se okrećem kritičkom ispitivanju onih logičkih i metodičkih operacija kojima Marx kao traženo „zajedničko“ izdestilira rad.

Te su operacije upravo one za koje sam već gore natuknuo da mi se čine najbolnijom točkom Marxove teorije. One pokazuju gotovo isto toliko temeljnih znanstvenih pogrešaka koliko i misaonih članaka – kojih nipošto nije malo –, i nose opipljive tragove toga da su naknadno smišljene i sklepane kako bi se unaprijed stvoreno mišljenje prikazalo kao prividno naravan rezultat stvarnoga istraživačkog tijeka.

Pri potrazi za „zajedničkim“ što je karakteristično za razmjensku vrijednost Marx primjenjuje sljedeći postupak. On daje da prođu u smotri razna svojstva koja predmeti u razmjeni izjednačeni uopće posjeduju, zatim po metodi isključivanja odbacuje sva ona koja ne prolaze probu, sve dok naposljetku ne preostane samo još jedno jedino svojstvo. To svojstvo – riječ je o svojstvu da bude proizvod rada – tada mora biti traženo zajedničko svojstvo.

Taj je postupak donekle neobičan, ali sam po sebi nije za odbacivanje. Zacijelo je donekle neobično kad netko, umjesto da pretpostavljeno karakteristično svojstvo pozitivno stavi na probu – što bi doduše vodilo na jednu od dviju ranije razmotrenih metoda, koje Marx hotimično izbjegava –, uvjerenje da je upravo to traženo svojstvo stječe jedino negativnim putem, naime tako da sva ostala svojstva to nisu, a jedno ipak mora biti. Ipak, ta metoda može voditi željenomu cilju ako se primjenjuje s potrebnom opreznošću i potpunošću; to jest, ako se s mukotrpnom pomnjom pazi na to da se u logičko sito uistinu stavi sve što onamo pripada i da se zatim ni kod jednoga jedinog člana koji se na putu prosijavanja isključuje ne počini nikakav previd.

No kako Marx postupa?

On od samoga početka u sito stavlja samo one razmjenski vrijedne stvari koje posjeduju svojstvo što ga naposljetku želi prosijati kao „zajedničko“, a sve drukčije ostavlja vani. Postupa kao netko tko žarko želi da iz urne izađe bijela kuglica i taj rezultat oprezno potpomaže time da u urnu ne stavlja nikakve druge kuglice osim bijelih. On naime opseg svoga istraživanja o supstanciji razmjenske vrijednosti od samoga početka ograničuje na „robu“, pri čemu taj pojam, a da ga baš pomno ne definira, u svakom slučaju shvaća uže nego pojam „dobara“ te ga ograničuje na proizvode rada za razliku od darova prirode. No očito je: ako razmjena uistinu znači izjednačenje koje pretpostavlja postojanje „zajedničkoga jednake veličine“, onda se to zajedničko mora tražiti i nalaziti kod svih vrsta dobara koja stupaju u razmjenu; ne samo kod proizvoda rada, nego i kod darova prirode, kao što su zemljište i tlo, drvo na panju, kod vodenih snaga, ležišta ugljena, kamenoloma, ležišta petroleja, mineralnih voda, zlatnih rudnika i sl.¹³ Isključiti razmjenski vrijedna dobra koja nisu proizvodi rada pri potrazi za zajedničkim u podlozi razmjenske vrijednosti pod tim je okolnostima metodički smrtni grijeh. To nije ništa drugo nego kad bi fizičar htio istražiti razlog nekoga svim tijelima zajedničkog svojstva, primjerice težine, prosijavanjem svojstava jedne jedine skupine tijela, primjerice prozirnih tijela, time da daje da prođu u smotri sva svojstva zajednička prozirnim tijelima, da za sva ostala njihova svojstva pokaže da ne mogu biti razlog težine, te na temelju toga naposljetku proglasi da prozirnost mora biti uzrok težine!

Isključenje darova prirode (koje ocu misli o izjednačenju u razmjeni, Aristotelu, zacijelo ne bi palo na pamet) može se opravdati to manje što neki darovi prirode, kao što je zemljište i tlo, pripadaju među posve najvažnije predmete imovine i prometa, te što se nipošto ne može tvrditi da se kod darova prirode razmjenske vrijednosti uvijek utvrđuju samo posve slučajno i samovoljno. S jedne strane, slučajne se cijene javljaju i kod proizvoda rada, a s druge strane cijene darova prirode često pokazuju najjasnije odnose prema čvrstim uporištima ili odredbenim razlozima. Da je, primjerice, kupovna cijena zemljišta umnožak njihove rente koji se ravna prema u zemlji uobičajenoj kamatnoj stopi, jednako je poznato kao što je sigurno da drvo na panju ili ugljen u jami pri različitoj kakvoći ili u različitim položajima s nejednakim uvjetima dopreme ne postižu različitu cijenu iz puke slučajnosti i sl.

Marx se čuva i toga da izričito položi račun o tome da je i zašto je jedan dio razmjenski vrijednih dobara od samoga početka isključio iz istraživanja. I ovdje, kao tako često, on zna preko škakljivih mjesta svoga rezoniranja prijeći jeguljasto glatkom dijalektičkom vještinom. Najprije izbjegava upozoriti svoga čitatelja na to da je njegov pojam „robe“ uži nego pojam razmjenski vrijednoga dobra uopće. Za kasnije ograničenje istraživanja na robu neobično vješto priprema naravnu točku nadovezivanja onom na čelo svoje knjige stavljenom, naizgled posve bezazlenom, općenitom frazom da se „bogatstvo društava u kojima vlada kapitalistički način proizvodnje pokazuje kao golema zbirka robe“. Ta je rečenica posve pogrešna ako se izraz roba razumije u smislu proizvoda rada koji joj Marx kasnije podmeće. Jer darovi prirode, uključujući zemljište i tlo, čine vrlo znatan i nipošto ravnodušan sastavni dio nacionalnoga bogatstva. No nepristrani čitatelj lako prelazi preko te netočnosti, jer ne zna da će Marx kasnije izrazu roba pridati mnogo uži smisao.

Ni u nastavku to još neće biti razjašnjeno. Naprotiv, u prvim odlomcima prvoga poglavlja naizmjence se govori o „stvari“, o „uporabnoj vrijednosti“, o „dobru“ i o „robi“, a da se između potonje i prvonavedenih ne povlači oštra razlika. „Korisnost neke stvari“ – kaže se na str. 10 – „čini je uporabnom vrijednošću.“ „Tijelo robe ... jest uporabna vrijednost ili dobro.“ Na str. 11 čitamo: „Razmjenska vrijednost pojavljuje se ... kao kvantitativni odnos ..., u kojem se uporabne vrijednosti jedne vrste razmjenjuju za uporabne vrijednosti druge vrste.“ Valja primijetiti, ovdje se kao polje fenomena razmjenske vrijednosti upravo još označava uporabna vrijednost = dobro. I izrazom „Promotrimo stvar pobliže“, koji zacijelo nije prikladan da najavi prelazak na neko drugo, uže područje istraživanja, Marx nastavlja: „Pojedina roba, npr. jedan quarter pšenice, razmjenjuje se u najrazličitijim proporcijama s drugim artiklima.“ I „Uzmimo nadalje dvije robe“ itd. U istome se odlomku čak još jednom vraća izraz „stvari“, i to upravo u obratu važnome za problem, da „nešto zajedničko iste veličine postoji u dvjema različitim stvarima“ (koje se upravo izjednačuju jedna s drugom u razmjeni). Na sljedećoj pak stranici 12 Marx potragu za „zajedničkim“ provodi samo za „razmjensku vrijednost roba“, ne upozoravajući ni jednom jedinom riječju na to da je time htio suziti polje istraživanja na jedan dio razmjenski vrijednih stvari.¹⁴ I odmah na idućoj stranici, str. 13, to se ograničenje opet napušta i rezultat upravo dobiven za uži opseg roba primjenjuje se na širi krug uporabnih vrijednosti dobara. „Uporabna vrijednost ili dobro ima dakle vrijednost samo zato što je u njemu opredmećen ili materijaliziran apstraktni ljudski rad!“

Da Marx na presudnome mjestu istraživanje nije sveo na proizvode rada, nego da je i kod razmjenski vrijednih darova prirode tražio ono zajedničko, bilo bi opipljivo da rad ne može biti to zajedničko. Da je ono suženje izvršio izričito i očito, on sam, a i njegovi čitatelji, neizbježno bi se spotaknuli o grubu metodičku pogrešku, morali bi se nasmiješiti naivnome triku kojim se svojstvo bivanja proizvodom rada sretno destilira kao zajedničko svojstvo nekoga kruga, nakon što su prethodno iz toga istog kruga posebno isključene sve razmjenski vrijedne stvari koje po prirodi također u nj spadaju, a nisu proizvodi rada. Trik se mogao izvesti samo onako kako ga je Marx izveo, neprimjetno, dijalektikom koja brzo i lako klizi preko škakljive točke. Iskazujući svoje iskreno divljenje vještini kojom je Marx znao tako pogrešan postupak prikazati prihvatljivim, ipak naravno mogu samo utvrditi da je taj postupak bio posve pogrešan.

No pogledajmo dalje. Upravo opisanim trikom Marx je tek postigao da rad uopće može stupiti u natjecanje. Tek umjetnim suženjem kruga on je uopće postao svojstvom „zajedničkim“ tome uskom krugu. No uz njega su kao zajednička mogla doći u obzir i druga svojstva. Kako se sada ti drugi natjecatelji izbacuju?

To se zbiva pomoću dvaju daljnjih misaonih članaka, od kojih svaki sadrži tek nekoliko riječi, ali u njima jednu od najtežih logičkih pogrešaka.

U prvome članku Marx isključuje sva „geometrijska, fizička, kemijska ili druga prirodna svojstva roba“. Jer „njihova tjelesna svojstva uopće dolaze u obzir samo utoliko ukoliko ih čine korisnima, dakle uporabnim vrijednostima. S druge strane, razmjenski odnos roba očito je obilježen apstrakcijom od njihovih uporabnih vrijednosti“. Jer „unutar njega (razmjenskoga odnosa) jedna uporabna vrijednost vrijedi upravo toliko koliko svaka druga, ako je samo prisutna u prikladnoj proporciji“ (I. 12).

„Što bi Marx rekao na sljedeću argumentaciju? Na nekoj opernoj pozornici troje izvrsnih pjevača, jedan tenor, jedan bas i jedan bariton, svaki imaju plaću od 20.000 fl. Pita se: koja je zajednička okolnost zbog koje su u plaći izjednačeni jedan s drugim? i ja odgovaram: U pitanju plaće jedan dobar glas vrijedi upravo toliko koliko svaki drugi, dobar tenorski glas toliko koliko dobar basovski ili dobar baritonski glas, ako su samo uopće prisutni u prikladnoj proporciji. Slijedom toga se u pitanju plaće „očito“ apstrahira od dobroga glasa, slijedom toga dobar glas ne može biti zajednički uzrok visoke plaće. – Da je ta argumentacija pogrešna, jasno je. No jednako je tako jasno da Marxov zaključak, prema kojem je ona točno preslikana, nije ni za dlaku ispravniji. Oba boluju od iste pogreške. Brkaju apstrakciju od neke okolnosti uopće s apstrakcijom od posebnih modaliteta pod kojima se ta okolnost javlja. Ono što je u našem primjeru za pitanje plaće nebitno, očito je samo posebni modalitet pod kojim se dobar glas pojavljuje, je li kao tenor, kao bas, kao baritonski glas, ali nipošto dobar glas uopće. I isto se tako za razmjenski odnos roba doduše apstrahira od posebnoga modaliteta pod kojim se može pojaviti uporabna vrijednost roba, služi li roba prehrani, stanovanju, odijevanju itd., ali nipošto od uporabne vrijednosti uopće. Da se od potonje ne apstrahira jednostavno, Marx je mogao razabrati već iz toga što razmjenska vrijednost ne može postojati ondje gdje nema uporabne vrijednosti, što je činjenica koju je i sam Marx više puta prisiljen priznati.“ (Böhm-Bawerk)¹⁵

No s idućim člankom dokaznoga tijeka stvari stoje još gore. „Apstrahira li se od uporabne vrijednosti tjelesa roba“ – nastavlja Marx doslovno – „preostaje im samo još jedno svojstvo, ono da su proizvodi rada“. Zbilja? pitam danas, kao što sam pitao prije 12 godina: samo još jedno svojstvo? Ne preostaje li razmjenski vrijednim dobrima zajedničko npr. i svojstvo da su u odnosu prema potrebi rijetka? Ili da su predmet potražnje i ponude? Ili da su prisvojena? Ili da su „proizvodi prirode“? Jer da su jednako toliko proizvodi prirode koliko i proizvodi rada, nitko ne kaže jasnije od samoga Marxa, kad jednom izriče: „Tjelesa roba spojevi su dvaju elemenata, prirodne tvari i rada“. Ili nije li razmjenskim vrijednostima zajedničko i svojstvo da svojim proizvođačima uzrokuju troškove – svojstvo kojega se Marx u trećem svesku tako točno prisjeća?

Zašto sada, pitam i danas iznova, načelo vrijednosti ne bi ležalo isto tako dobro u nekome od tih zajedničkih svojstava, umjesto u svojstvu bivanja proizvodom rada? Jer u prilog potonjemu Marx nije iznio ni traga pozitivnoga razloga; njegov je jedini razlog onaj negativni, da sretno apstrahirana uporabna vrijednost nije načelo razmjenske vrijednosti. No ne pripada li taj negativni razlog u posve jednakoj mjeri svim ostalim zajedničkim svojstvima koja je Marx previdio?

Pa čak i više od toga! Na istoj str. 12, na kojoj je Marx apstrahirao utjecaj uporabne vrijednosti na razmjensku vrijednost uz obrazloženje da jedna uporabna vrijednost vrijedi toliko koliko svaka druga ako je samo prisutna u prikladnoj proporciji, on nam o proizvodima rada govori sljedeće:

„Međutim, i proizvod rada već nam je u ruci preobražen. Apstrahiramo li od njegove uporabne vrijednosti, apstrahiramo i od tjelesnih sastojaka i oblika koji ga čine uporabnom vrijednošću. On više nije ni stol ni kuća ni pređa ni neka druga korisna stvar. Sva njegova osjetilna svojstva su izbrisana. On više nije ni proizvod stolarskoga rada ili građevinskoga rada ili predilačkoga rada ili nekoga drugog određenog proizvodnog rada. S korisnim karakterom proizvoda rada nestaje korisni karakter radova u njima prikazanih, nestaju dakle i različiti konkretni oblici tih radova; oni se više ne razlikuju, nego su svi zajedno svedeni na jednaki ljudski rad, na apstraktni ljudski rad.“

Može li se jasnije i izričitije reći da za razmjenski odnos ne samo jedna uporabna vrijednost nego i jedna vrsta rada i proizvoda rada „vrijedi upravo toliko koliko svaka druga, ako je samo prisutna u prikladnoj proporciji“? Da, drugim riječima, posve isto stanje stvari, na temelju kojega je Marx upravo izrekao svoju presudu o isključenju uporabne vrijednosti, postoji i u pogledu rada? Rad i uporabna vrijednost imaju jednu kvalitativnu i jednu kvantitativnu stranu. Koliko god je uporabna vrijednost kao stol, kuća ili pređa kvalitativno različita, toliko je to i rad kao stolarski rad, građevinski rad ili predilački rad. I koliko god se rad različite vrste može uspoređivati po svojoj količini, upravo se tako mogu uspoređivati uporabne vrijednosti različite vrste po veličini uporabne vrijednosti. Apsolutno je nedokučivo zašto bi identično stanje stvari za jednoga natjecatelja vodilo isključenju, a za drugoga ovjenčanju nagradom! Da je Marx slučajno preokrenuo redoslijed istraživanja, mogao bi posve istim aparatom zaključivanja kojim je isključio uporabnu vrijednost isključiti rad, a zatim opet istim aparatom zaključivanja kojim je ovjenčao rad proglasiti uporabnu vrijednost jedinim preostalim i dakle traženim zajedničkim svojstvom te vrijednost objasniti kao „kristalizirani slijep uporabne vrijednosti“. Mislim da se ne u šali, nego u punoj ozbiljnosti može tvrditi da bi se u dvama odlomcima str. 12, u čijem se prvome apstrahira utjecaj uporabne vrijednosti, a u drugome rad demonstrira kao traženo zajedničko, bez ikakve promjene u vanjskoj logičkoj ispravnosti subjekti mogli međusobno zamijeniti; da bi se u neizmijenjeni rečenični sklop prvoga odlomka posvuda umjesto uporabne vrijednosti mogli umetnuti rad i proizvodi rada, a u sklop drugoga umjesto rada posvuda uporabna vrijednost!

Takve su logika i metodika kojima Marx svoj temeljni stavak – o radu kao jedinome temelju vrijednosti – uvodi u svoj sustav. Smatram posve isključenim da je taj dijalektički hokus-pokus za samoga Marxa bio temelj i izvor uvjerenja. Mislilac Marxova ranga – a cijenim ga kao misaonu snagu prvoga reda – da je za njega bila riječ o tome da svoje vlastito uvjerenje tek izgradi i stvarnu povezanost stvari doista tek potraži slobodnim, nepristranim pogledom, posve nemoguće da bi od početka tražio na tako iskrivljenu i protuprirodnu putu, posve nemoguće da bi pukim nesretnim slučajem redom upadao u sve opisane logičke i metodičke pogreške te kao samonikao, ne unaprijed znan i ne unaprijed htjen rezultat takva istraživačkoga puta donio kući tezu o radu kao jedinome izvoru vrijednosti.

Mislim da je stvarno stanje stvari bilo drukčije. Nimalo ne sumnjam da je Marx u svoju tezu bio uistinu i pošteno uvjeren. No razlozi njegova uvjerenja nisu oni koje je upisao u sustav. Bili su to vjerojatno uopće više dojmovi nego razlozi.

Prije svega dojmovi autoriteta. Smith i Ricardo, veliki autoriteti, naučavali su naime, kako se barem tada vjerovalo, isti taj stavak. Doduše, oni ga nisu obrazložili ništa više nego Marx, nego su ga samo postulirali polazeći od stanovitih općenitih, mutnih dojmova. Naprotiv, ondje gdje su pomno promatrali, i za područja na kojima se pomnije promatranje nije dalo izbjeći, oni su mu izričito proturječili. Za razvijeno empirijsko narodno gospodarstvo Smith je, posve onako kao Marx u svojem trećem svesku, naučavao gravitiranje vrijednostî i cijenâ prema razini troškova koja osim rada obuhvaća i prosječni kapitalski dobitak, a Ricardo je u glasovitom odsjeku IV. poglavlja „On value“ jednako tako sa svom jasnoćom i izričitošću izložio da uz neposredni i posredni rad i veličina te trajanje kapitalskoga ulaganja vrše određujući utjecaj na vrijednost dobara. Da bi se bez vidljiva proturječja mogli prepustiti filozofskoj omiljenoj zamisli o radu kao „pravom“ izvoru vrijednosti, morali su s njime pobjeći u bajkovitu zemlju i u bajkovito doba, kad još nije bilo kapitalistâ ni zemljoposjednikâ. Ovdje se to dalo neopovrgnuto tvrditi, jer nekontrolirano. Nekontrolirano iskustvom, kojega za to nema, i nekontrolirano znanstveno-psihološkom raščlambom, jer su takvoj raščlambi – posve onako kao Marx – izmicali: oni nisu obrazlagali, nego su kao „prirodno“ stanje postulirali idilu radne vrijednosti.¹⁶

U takva raspoloženja i shvaćanja, koja su autoritetom Smitha i Ricarda stekla golem, doduše neosporavan ugled, Marx je stupio kao nasljednik. I kao žarki socijalist u to je rado vjerovao. Nije čudo da se prema misli koja je tako izvrsno mogla poduprijeti njegov gospodarski svjetonazor nije odnosio skeptičnije nego Ricardo, kojemu je ona ipak morala silno ići uz dlaku. Nije čudo ni to što ga proturječni iskazi klasikâ nisu potaknuli na kritičke sumnje protiv teze o radnoj vrijednosti, nego ih je tumačio samo kao pokušaje klasikâ da zaobilaznim putem izbjegnu nemilim posljedicama nezgodne istine. Ukratko, nije čudo da je na temelju iste građe koja je klasike navela na njihove jednostrane, napol mutne, napol osporene i nikako neobrazložene iskaze za vlastitu osobu vjerovao u te iste stavke, ali snažno, bezuvjetno i sa žarkim uvjerenjem. Za sebe nije trebao daljnjih razloga. Samo je za svoj sustav trebao formalno obrazloženje.

Da se pritom nije mogao jednostavno osloniti na klasike, razumljivo je, jer oni ipak nisu ništa obrazložili. Znamo i to da nije mogao ni apelirati na iskustvo ni pokušati gospodarsko-psihološko obrazloženje, jer bi ga ti putovi očigledno doveli upravo do suprotnosti njegove dokazne teze. Tako se dakle obratio logičko-dijalektičkoj spekulaciji, koja je njegovu duhovnom usmjerenju ionako bila pogodna. I tu je glasilo: pomozi, što pomoći može! Znao je što želi i što mora izvesti, pa je tako sa zadivljujućom prefinjenošću dotjerivao i izvijao strpljive pojmove i premise tako dugo dok unaprijed znani rezultat nije zbiljski izišao u izvanjski uglednom obliku zaključka. Možda je pritom bio toliko zaslijepljen svojim uvjerenjima da logičke i metodske nakaznosti, koje su pritom nužno morale potkrasti, uopće nije zamijetio; možda ih je zamijetio, ali ih je pred sobom opravdavao kao tek formalne ispomoći, da bi istini koja je po njegovu najdubljem uvjerenju materijalno obrazložena pomogao i do pripadajućega joj sustavnog ruha: o tome ja ne mogu, a danas vjerojatno uopće više nitko ne može suditi. No što bih htio ustvrditi jest to da valjda nikada inače nijedna tako moćno misaona glava, kakva je Marx bio, nije iznijela tako tešku, tako neprekidnu i tako opipljivo pogrešnu logiku kao što to Marx čini u sustavnom obrazloženju svoje temeljne teze.

Tu pogrešnu tezu sad uplete u svoj sustav. Sa zadivljujućom taktičkom spretnošću, koja se već pri njegovim sljedećim koracima opet sjajno pokazuje. Naime, premda je svoju tezu, uz brižljivo izbjegavanje dokaza iz iskustva, izveo samo „iz dubine duše“, ipak se ne da posve odbiti pomisao da se rezultat te aprioristične spekulacije stavi na kušnju iskustva. Ne bi li to učinio Marx sam, vjerojatno bi to njegovi čitatelji učinili na vlastitu ruku. Kako sad postupa Marx?

On dijeli. U jednoj je točki nesuglasje njegove teze s iskustvom flagrantno. Tu točku, hvatajući bika za rogove, on sam prihvaća. Naime, dosljedno svojem temeljnom načelu naučavao je da se vrijednost različitih roba odnosi kao radno vrijeme nužno za njihovu proizvodnju (I. 14). No čak je i površnomu promatraču očevidno da taj stavak ne odolijeva stanovitim činjenicama, da npr. dnevni proizvod kipara, umjetničkoga stolara, graditelja violinâ, strojara itd. zacijelo nema jednako veliku, nego mnogo višu vrijednost nego dnevni proizvod običnoga obrtnika ili tvorničkoga radnika, premda je u oba „utjelovljeno“ jednako mnogo radnoga vremena. Marx sad te činjenice majstorskim dijalektičkim obratom sam dovodi do riječi. On ih uzima na znanje takvim tonom kao da one ne sadrže opreku njegovu temeljnom načelu, nego samo laganu varijantu istoga, koja se još drži unutar pravila i zahtijeva samo stanovito objašnjenje ili točnije određenje potonjega. On naime izjavljuje da kao rad u smislu svojega teorema želi razumijevati „trošenje jednostavne radne snage“, „koju u prosjeku svaki obični čovjek, bez posebnoga razvitka, posjeduje u svojem tjelesnom organizmu“; drugim riječima, „jednostavan prosječan rad“ (I. 19), slično već (I. 13). „Složeniji rad“ – nastavlja zatim – „vrijedi samo kao potenciran ili bolje pomnožen jednostavan rad, tako da je manji kvantum složenoga rada jednak većemu kvantumu jednostavnoga rada. Da ta redukcija neprestano teče, pokazuje iskustvo. Roba može biti proizvod najsloženijega rada, njezina je vrijednost izjednačuje s proizvodom jednostavnoga rada i stoga sama predstavlja samo određen kvantum jednostavnoga rada. Različite proporcije u kojima se različite vrste rada svode na jednostavan rad kao svoju mjernu jedinicu utvrđuju se društvenim procesom iza leđa proizvođačâ te im se stoga čine danima običajem“.

Brzo žurećemu čitatelju to objašnjenje može uistinu zvučati posve vjerodostojno. Pogleda li se doduše samo malo hladnokrvno i trijezno, dojam se preokreće u suprotnost.

Činjenica s kojom imamo posla jest da proizvod jednoga dana ili jednoga sata kvalificiranoga rada ima veću vrijednost nego proizvod jednoga dana ili jednoga sata jednostavnoga rada, da npr. dnevni proizvod kipara po vrijednosti stoji jednak pet dnevnih proizvodâ klesara kamena. Marx je sad naučavao da stvari koje se u razmjeni jedna drugoj izjednačuju moraju sadržavati „nešto zajedničko iste veličine“, a to bi zajedničko trebao biti neki rad i radno vrijeme. Rad uopće? To su prve, općenite Marxove rasprave do str. 13 davale naslutiti, ali to očevidno ne bi vrijedilo: jer pet dana rada zacijelo nisu „ista veličina“ kao jedan dan rada. Zato Marx sad više ne kaže rad naprosto, nego „jednostavan rad“: zajedničko bi dakle trebao biti sadržaj jednako mnogo rada određene vrste, naime jednostavnoga rada.

No to, gledano hladne krvi, vrijedi još manje, jer u kiparskom proizvodu uopće nije utjelovljen nikakav „jednostavan rad“, a kamoli jednostavan rad jednake količine kao u pet dnevnih proizvodâ klesara kamena. Trijezna je istina da oba proizvoda utjelovljuju različite vrste rada u različitoj količini, a to je ipak, kako će svaki nepristran čovjek priznati, izrazita suprotnost činjeničnomu stanju koje Marx zahtijeva i mora tvrditi: naime, da utjelovljuju rad iste vrste u jednakoj količini!

Doduše Marx kaže: složeni rad „vrijedi“ kao pomnožen jednostavan rad, ali „vrijediti“ nije „biti“, a teorija ide na bit stvari. Naravno da ljudi u nekom obziru mogu jedan dan kiparskoga rada držati jednakim pet dana klesarskoga rada, kao što npr. mogu i jednoga srnjaka držati jednakim pet zečeva. No kao što takvo izjednačivanje ne bi ovlastilo statističara da o lovištu u kojem se nalazi 100 srna i 500 zečeva sa znanstvenom ozbiljnošću tvrdi da je u njemu 1000 zečeva, isto tako ni statističar cijenâ ni teoretičar vrijednosti nije ovlašten ozbiljno tvrditi da je u dnevnom proizvodu kipara utjelovljeno pet dana jednostavnoga rada i da je to realan razlog zašto se on u razmjeni izjednačuje s pet dnevnih proizvodâ klesara kamena. Što se sve može dokazati, ako se dopusti da se ondje gdje nas „biti“ ostavlja na cjedilu pomognemo s „vrijediti“ i „pustiti da vrijedi“, pokušat ću još koji trenutak poslije ilustrirati primjerom neposredno prilagođenim problemu vrijednosti. No prije toga moram umetnuti još jedno razmatranje.

Marx naime na navedenom mjestu čini pokušaj da svoj manevar s „redukcijom“ složenoga na jednostavan rad opravda, i to iskustvom. „Da ta redukcija neprestano teče, pokazuje iskustvo. Roba može biti proizvod najsloženijega rada, njezina je vrijednost izjednačuje s proizvodom jednostavnoga rada i stoga sama predstavlja samo određen kvantum jednostavnoga rada.“

Dobro. Pustimo to zasad da vrijedi i pogledajmo samo nešto pomnije na koji način i kojim se čimbenicima ima odrediti mjerilo redukcije za tu redukciju iz iskustva na koju se Marx poziva. Tu nailazimo na vrlo prirodno, ali za Marxovu teoriju vrlo kompromitirajuće opažanje, da mjerilo redukcije nije određeno ničim drugim doli samim faktičkim odnosima razmjene. Nije a priori, iz nekoga svojstva svojstvena kvalificiranim radovima, određeno ni odredivo u kojem se omjeru oni pri tvorbi vrijednosti svojih proizvoda imaju preračunati u jednostavan rad, nego ne odlučuje ništa doli faktički uspjeh, faktički odnosi razmjene. Marx to sam kaže: „njezina je vrijednost izjednačuje s proizvodom jednostavnoga rada“, i upućuje na „društveni proces“ kojim se „iza leđa proizvođačâ utvrđuju različite proporcije u kojima se različite vrste rada svode na jednostavan rad kao svoju mjernu jedinicu“, te da se te proporcije stoga „čine danima običajem“.

Što u tim okolnostima znači pozivanje na "vrijednost" i na "društveni proces" kao na čimbenike koji određuju mjerilo redukcije? – Ono znači, neovisno o svemu ostalome, goli, čisti krug u objašnjenju. Predmet objašnjenja trebali bi naime biti odnosi razmjene roba, primjerice i to zašto se kipić, koji je stajao jedan dan kiparskoga rada, razmjenjuje za kola lomljenoga kamena koja su stajala pet dana rada kamenoresca, a ne možda za veću ili manju količinu lomljenoga kamena koja stoji deset ili samo tri dana rada. Što nam Marx kaže u svrhu objašnjenja? Odnos razmjene jest takav i nikakav drugi zato što se dan kiparskoga rada upravo svodi na pet dana jednostavnoga rada. A zašto se svodi upravo na pet dana? Zato što iskustvo pokazuje da ga jedan društveni proces tako svodi. A koji je to društveni proces? Onaj isti koji treba objasniti: onaj isti kojim se upravo proizvod jednoga dana kiparskoga rada u vrijednosti izjednačuje s proizvodom pet dana običnoga rada. Kada bi se on činjenično redovito razmjenjivao za proizvod od samo tri dana jednostavnoga rada, Marx bi nas isto tako uputio da mjerilo redukcije 1 : 3 priznamo kao ono utemeljeno na iskustvu te bismo na njega oslonili objašnjenje da se i zašto se kipić mora razmijeniti upravo za proizvod od tri radna dana jednoga kamenoresca, ni više ni manje! Ukratko, jasno je da na tome putu o pravome uzroku, zašto se proizvodi različitih vrsta rada razmjenjuju jedni za druge u ovome ili onome odnosu, ne saznajemo baš ništa; oni se tako razmjenjuju, kaže nam Marx, premda nešto drugačijim riječima, zato što se po iskustvu tako razmjenjuju!

Usput primjećujem i to da su Marxovi epigoni, možda u spoznaji upravo opisanoga kruga, pokušali redukciju složenoga na jednostavni rad postaviti na drugu, realnu osnovu. "Nije fikcija, nego činjenica" – kaže Grabski²⁸ – "da jedan sat složenoga rada sadrži u sebi više sati jednostavnoga rada". Jer mora se, "da bi se ostalo dosljednim, u obzir uzeti i onaj rad koji je utrošen na stjecanje vještine". Mislim da nije potrebno mnogo riječi da bi se očitom učinila potpuna nedostatnost i ove pomoći. Protiv toga da se izvršnom radu razmjerno pribraja na njega otpadajuća kvota rada uloženoga u učenje nemam baš ništa prigovoriti. No očito bi se razlike u vrijednosti složenoga naspram jednostavnoga rada mogle objasniti iz toga dodatka samo onda kada bi veličina toga dodatka odgovarala veličini one razlike. Tako bi, primjerice, u našem pretpostavljenom slučaju u jednome satu izvršnoga kiparskoga rada doista bilo sadržano pet sati jednostavnoga rada samo onda kada bi na svaki sat izvršenja otpadala četiri sata učenja, ili, preračunato na veće jedinice, kada bi od 50 godina života koje kipar učeći i obavljajući zanat posvećuje svojem zvanju, morao 40 godina učiti da bi mogao 10 godina obavljati posao. No da takav ili makar i približno sličan odnos u stvarnosti nastupa, valjda nitko neće htjeti tvrditi. Stoga se od očito nedostatne hipoteze nužde toga epigona ponovno vraćam nauku samoga učitelja, kako bih narav i domet njegovih zabluda još jednim primjerom prikazao, u kojemu pogrešan način zaključivanja kod Marxa, kako mislim, na najjasniji način izlazi na vidjelo.

Točno istom vrstom argumentacije mogla bi se naime tvrditi i braniti postavka da načelo i mjerilo razmjenske vrijednosti leži u materijalnom sadržaju roba, da se robe razmjenjuju u odnosu u njima utjelovljene količine tvari. Deset kilograma tvari u jednome robnom obliku razmjenjuje se u svako doba za deset kilograma tvari u drugom robnom obliku. Ako se protiv te tvrdnje, dakako, prigovori da je to ipak očito pogrešno, jer se primjerice 10 kilograma zlata ne razmjenjuje za 10, nego za 40.000 kilograma željeza ili za još više kilograma ugljena, mi po Marxovu uzoru uzvraćamo: za stvaranje vrijednosti važan je sadržaj obične prosječne tvari. Ona djeluje kao mjerna jedinica. Kvalificirane, fine, dragocjene tvari "vrijede samo kao potencirana ili štoviše umnožena jednostavna tvar, tako da je manji kvantum kvalificirane tvari jednak većem kvantumu jednostavne tvari. Da ta redukcija neprestano nastupa, pokazuje iskustvo. Roba može biti od najizvrsnije tvari – njezina je vrijednost izjednačuje s robama tvorenima od obične tvari te stoga i sama predstavlja samo određeni kvantum obične tvari". "Društveni proces", čije se činjenično postojanje zacijelo ne može dovesti u sumnju, neprestano svodi primjerice funtu sirovoga zlata na 40.000, funtu sirovoga srebra na 1.500 funti sirovoga željeza. Obrada zlata, primjerice rukom običnoga zlatara ili rukom velikoga umjetnika, daje daljnje nijanse u kvalifikaciji tvari kojima praksa po iskustvu udovoljava posebnim mjerilima redukcije. Ako se stoga jedna funta zlatnih poluga razmjenjuje za željezne poluge od 40.000 funti, ili ako se zlatni pehar koji je oblikovao Benvenuto Cellini, jednake težine, razmjenjuje za 4.000.000 funti željeza, onda to nije povreda, nego potvrda postavke da se robe razmjenjuju u odnosu "prosječne tvari" koju predstavljaju!

Mislim da će nepristran čitatelj u tim argumentacijama bez muke prepoznati oba sastojka Marxova recepta: supstituciju "vrijediti" za "biti" i krug u objašnjenju koji leži u izvođenju mjerila redukcije iz upravo onih činjeničnih odnosa razmjene u društvu koji sami trebaju objašnjenje!

Tako se Marx nosio s najkričavijom proturječnošću činjenica spram svoje teorije – dijalektički nesporno s velikom vještinom, u samoj stvari naravno, kako i nije moglo biti drugačije, na posve nedostatan način.

Uz to, međutim, postoje još druge, po stupnju manje upadljive nepodudarnosti sa stvarnim iskustvom, naime one koje proizlaze iz udjela kapitalnoga ulaganja u određivanju činjeničnih cijena dobara, iste one koje, kako je gore napomenuto, Ricardo razmatra u IV. odsjeku poglavlja "O vrijednosti". Spram tih nepodudarnosti Marx kreće drugim smjerom. On pred njima zasad posve zatvara oči. Ignorira ih tijekom dvaju svezaka. Postupa kao da ih nema, time što ih tijekom cijeloga prvog i drugog sveska pretpostavkom apstrahira. On naime tijekom cijeloga daljnjeg izlaganja svoga nauka o vrijednosti, jednako tako i pri razvijanju svoje teorije viška vrijednosti, uvijek polazi od dijelom prešutno održavane, dijelom izričito izrečene "pretpostavke" da se robe doista razmjenjuju po svojim vrijednostima, to jest točno u odnosu u njima utjelovljenoga rada.¹⁷

On i tu pretpostavljajuću apstrakciju ponovno povezuje s neobično vještim dijalektičkim potezom. Postoje naime određena činjenična odstupanja od teorijskoga pravila od kojih jedan teoretičar doista smije apstrahirati: to su slučajna i prolazna kolebanja tržišnih cijena oko njihova redovitog trajnog stanja. Marx sada ne propušta da, u takvim prigodama u kojima izjavljuje kako želi apstrahirati od odstupanja cijena od vrijednosti, usmjeri pozornost čitatelja na takve "slučajne okolnosti" od kojih bi se trebalo "apstrahirati", kao na "neprestane oscilacije tržišnih cijena", čije se "rastenje i padanje međusobno kompenziraju" i koje se "same svode na prosječnu cijenu kao na svoje unutarnje pravilo".¹⁸ Takvom uputom on sebi pribavlja čitateljevo odobravanje za svoju apstrakciju, no da on pritom apstrahira ne samo od slučajnih kolebanja, nego i od posve čvrstih, trajnih, tipičnih "odstupanja", čije postojanje upravo tvori sastavni dio samoga pravila koje treba objasniti, ostaje skriveno čitatelju koji ne gleda posve pomno te on nehotice prelazi preko autorova metodološkog smrtnog grijeha.

Jer metodološki je smrtni grijeh kada se u jednome znanstvenom istraživanju ignorira ono što se ima objasniti. A Marxova teorija viška vrijednosti ne smjera ipak ni na što drugo nego na objašnjenje kapitalske dobiti u njegovu smislu. Kapitalska dobit pak leži upravo u onim stalnim odstupanjima cijena roba od iznosa njihovih pukih troškova rada. Ako se stoga ta "odstupanja" ignorira, ignorira se upravo glavni dio onoga što treba objasniti. Ja sam prije 12 godina isti taj metodološki propust prigovorio kako Rodbertusu, koji se njega na jednak način bio ogriješio, tako i samome Marxu.³¹ Neka mi bude dopušteno ponoviti zaključne riječi svoje tadašnje kritike:

„Oni (pristaše teorije izrabljivanja) tvrde zakon da se vrijednost svih roba zasniva na u njima utjelovljenu radnom vremenu, da bi u idućem trenutku sva stvaranja vrijednosti koja se s tim „zakonom“ ne podudaraju, primjerice razlike u vrijednosti koje kao višak vrijednosti pripadaju kapitalistu, napali kao „protuzakonita“, „neprirodna“, „nepravedna“ i preporučili za iskorjenjivanje. Najprije, dakle, ignoriraju iznimku kako bi mogli proglasiti svoj zakon vrijednosti općim. A nakon što su tako prokrijumčarili njegovu opću valjanost, ponovno postaju pozorni na iznimke kako bi ih žigosali kao prijestupe protiv zakona. Taj način zaključivanja doista nije ništa bolji nego kada bi netko opazio da postoji mnogo budalastih ljudi, ignorirao da postoje i mudri ljudi, time došao do „općevaljanoga zakona“ da su „svi ljudi budalasti“, a potom zahtijevao iskorjenjivanje mudrih koji egzistiraju „protuzakonito“!“ (Böhm-Bawerk)³²

Za svoje je izlaganje Marx, dakako, svojim apstrakcijskim manevrom stekao veliku taktičku prednost. On je smetajuću zbilju „pretpostavkom“ isključio iz svoga sustava te stoga, dokle god taj isključak može održati, ne dospijeva ni u kakav sukob s njom. To vrijedi za preostali, daleko najveći dio prvoga, za cijeli drugi, a i za prvu četvrtinu trećega sveska. U tome srednjem toku Marxova sustava struja njegovih logičkih razvoja i povezivanja teče s doista impozantnom cjelovitošću i unutarnjom dosljednošću. Marx ovdje smije dobro logizirati, jer je putem "pretpostavke" unaprijed doveo činjenice u sklad sa svojim idejama te stoga može ostati vjeran njima a da se ne sukobi s onima, a gdje Marx smije dobro logizirati, ondje to i umije, i to na majstorski način. Ti srednji dijelovi sustava, koliko god pogrešno bilo njegovo polazište, svojom će izvanrednom unutarnjom dosljednošću zauvijek utvrditi slavu svoga tvorca kao misaone snage prvoga reda. I – što je kao popratni učinak praktičnom utjecaju Marxova sustava zacijelo nemalo koristilo – tijekom toga dugoga, u unutarnjoj dosljednosti u biti doista besprijekornoga srednjeg toka, čitatelji koji su jednom sretno svladali burni početak dobivaju vremena uživjeti se u Marxov misaoni svijet i steći povjerenje u tokove ideja koje sada doista tako lijepo jedna iz druge proizlaze i tako uredno se slažu u cjelinu. Tako su to u povjerenju učvršćeni čitatelji kojima Marx pristupa s onim teškim zahtjevima koje je u trećem svesku naposljetku prinuđen postaviti.

Jer koliko god to Marx odgađao – jednom mora otvoriti oči pred činjenicama stvarnoga života. On naposljetku mora pred svojim čitateljima priznati da se robe u stvarnome životu, i to redovito i nužno, ne razmjenjuju u odnosu u njima utjelovljenoga radnog vremena, nego dijelom ispod, dijelom iznad toga odnosa, već prema tome zahtijeva li uloženi kapital manji ili veći iznos prosječnoga profita, ukratko, da uz radno vrijeme i kapitalno ulaganje tvori usuglašeni odredbeni razlog odnosa razmjene roba. Iz toga za Marxa proizlaze dvije teške zadaće. On se mora, kao prvo, pred svojim čitateljima pokušati opravdati zbog toga što je u početku i tako dugo poučavao da rad tvori jedini odredbeni razlog odnosa razmjene; i mora, kao drugo – što je možda bila još teža zadaća – za činjenice neprijateljske njegovoj teoriji svojim čitateljima isporučiti i jedno teorijsko objašnjenje koje se očito nije moglo bez ostatka uklopiti u njegovu teoriju radne vrijednosti, ali joj s druge strane ipak nije smjelo ni proturječiti.

Razumljivo je da kod tih dokazivanja s dobrom, ravnom logikom više nije išlo. Sada doživljavamo pandan zbrkanom početku sustava. Ondje je Marx, kako bi izveo teorem koji se ravnim putem iz činjenica nije dao izvesti, dijelom njima, a dijelom i ponajviše logici morao učiniti nasilje i prihvatiti neke od najnevjerojatnijih misaonih pogrešaka. Sada se situacija ponavlja. Sada se s teoremima, koji su dva sveska dugo sami i stoga neometano vladali poljem, ponovno susreću činjenice, koje se s njima dakako podnose jednako loše kao i na početku. Ipak treba održati harmoniju sustava. To se ne može dogoditi drukčije nego, opet, na trošak logike. Stoga u Marxovu sustavu doživljavamo na prvi pogled neobičan, ali pod opisanim okolnostima zapravo posve naravan prizor: da daleko pretežni dio sustava, prema opsegu, predstavlja remek-djelo stroge, zatvorene logike dostojno misaone snage svoga autora, u koje su pak na dva, nažalost upravo presudna mjesta, umetnuti odsjeci nevjerojatno slaboga i nemarnoga vođenja misli: prvi put posve na početku, gdje se teorija prvi put odvojila od činjenica, i drugi put nakon prve četvrtine trećega sveska, gdje se činjenice ponovno pomiču u vidokrug čitatelja; tu u obzir dolazi ponajprije deseto poglavlje treće knjige (str. 151–179).

Dio toga sadržaja već smo upoznali i naučili prosuđivati; riječ je o Marxovoj samoobrani od prigovora proturječja između zakona proizvodnih cijena i „zakona vrijednosti“.¹⁹ Sada još preostaje baciti pogled na drugu zadaću označenoga poglavlja, na teorijsko objašnjenje kojim Marx u svoj sustav uvodi teoriju proizvodnih cijena koja vodi računa o činjeničnim odnosima.²⁰ To razmatranje vodi nas još do jedne od najpoučnijih i za Marxov sustav najkarakterističnijih točaka: do položaja „konkurencije“ u njegovu sustavu.

„Konkurencija“ je, kako sam već gore jednom naznačio, svojevrsno zbirno ime za sve one psihičke poticaje i motive kojima se tržišne strane daju voditi u svojem ponašanju i koji na taj način stječu utjecaj na tvorbu cijena. Onaj tko želi kupiti ima svoje motive koje slijedi pri kupnji i iz kojih za njega proizlazi stanovita smjernica za visinu cijene koju je u početku ili u krajnjem slučaju spreman ponuditi. I jednako tako prodavatelj i proizvođač imaju stanovite motive koji ih navode da svoju robu prodaju po stanovitim cijenama, a po drugima ne, da svoju proizvodnju pri određenoj visini cijene nastave ili je čak prošire, a pri drugoj je visini pak obustave. U konkurenciji kupaca i prodavatelja sada se susreću svi ti poticaji i određujući razlozi, i tko se za objašnjenje neke tvorbe cijena poziva na konkurenciju, taj se u biti pod zbirnim imenom poziva na igru i djelovanje svih onih psihičkih motiva i poticaja koji su vodili obje tržišne strane.

Marx sada nastoji konkurenciji i silama koje u njoj djeluju u svojem sustavu dodijeliti što je moguće podređeniji položaj. On preko njih prelazi, ili barem nastoji umanjiti vrstu i mjeru njihova utjecaja, gdje god i kako god može. To se na različitim prigodama pokazuje na drastičan način.

Već pri izvođenju njegova zakona radne vrijednosti. Svatko nepristran zna i vidi da onaj utjecaj koji uloženo količina rada uopće ima na trajni oblik cijena dobara – taj utjecaj dakako nije onako isključive naravi kako to kaže Marxov zakon vrijednosti – biva posredovan samo igrom ponude i potražnje, odnosno konkurencijom. Kod izoliranih razmjena ili kod monopola mogu se pojaviti cijene koje (i mimo zahtjeva uloženoga kapitala) stoje izvan svakoga razmjera prema utjelovljenu radnom vremenu. Marx to dakako također zna. Ali on isprva, pri izvođenju svoga zakona vrijednosti, o tome ne progovara. Da to čini, ne bi se dalo odbaciti daljnje pitanje i istraživanje: na koji način i kroz koje međučlanove bi upravo radnom vremenu, među svim motivima i čimbenicima koji djeluju pod zastavom konkurencije, trebao pripasti jedini odlučujući utjecaj na visinu cijene. A pritom neizbježna potpuna analiza onih motiva nepogrešivo bi uporabnu vrijednost robe stavila u prvi plan mnogo jače nego što je to Marxu moglo odgovarati, ponešto bi prikazala u drukčijem svjetlu, a ponešto napokon uopće prikazala, čemu Marx u svojem sustavu nije htio priznati nikakvu valjanost.

Zato on, pri onoj prigodi pri kojoj bi mu sustavno potpuno obrazloženje njegova zakona vrijednosti nametnulo dužnost izlaganja posredničke uloge konkurencije, preko te točke isprva posve šuteći prelazi. Kasnije je se doduše sjeća, ali prema mjestu i načinu spominjanja ne kao važnoga člana u teorijskom sustavu, nego u letimičnim, usputnim napomenama, koje činjenicu navode s nekoliko riječi, poput nečega što se manje-više razumije samo po sebi, i bez muke s dubljim obrazloženjem.

• da razmjena robe nije tek „slučajna ili prigodna“;
• da se roba „obostrano proizvodi u količinskim razmjerima koji približno odgovaraju uzajamnoj potrebi, što sa sobom donosi uzajamno iskustvo prodaje, i što tako kao rezultat izrasta iz same neprekidne razmjene“, i da „nikakav prirodni ili umjetni monopol nijednu od ugovornih strana ne osposobljava da prodaje iznad vrijednosti, niti je prisiljava da prodaje ispod nje“.

Dakle živahnu obostranu konkurenciju, koja je već i dovoljno dugo trajala da proizvodnju prilagodi iskustvenoj prodaji, odnosno potrebi kupaca, Marx ovdje traži kao uvjet za to da njegov zakon vrijednosti uopće može stupiti na djelo. To mjesto moramo dobro zadržati u sjećanju.

Pobliže obrazloženje uz to se ne prilaže. Naprotiv, ubrzo zatim, i to upravo usred onih izlaganja u kojima Marx još razmjerno najopširnije govori o konkurenciji, njezinim dvjema „stranama“, potražnji i ponudi, te njihovu odnosu prema tvorbi cijena, on „dublju analizu tih dviju društvenih pokretačkih sila“ izričito odbija kao „ovdje neprikladnu“!²¹

Ali još više! Da bi značenje ponude i potražnje za teorijski sustav još dalje umanjio, a vjerojatno i da bi opravdao svoje teorijsko zanemarivanje tih čimbenika, Marx je smislio vlastitu, neobičnu teoriju koju, nakon što ju je u usputnim natuknicama već ranije dodirnuo, razvija na str. 169 i 170 trećega sveska. On polazi od toga da se, kada jedan od dvaju čimbenika prevladava nad drugim, npr. potražnja nad ponudom, ili obrnuto, tvore nepravilne tržišne cijene koje odstupaju od „tržišne vrijednosti“ koja za te tržišne cijene tvori „središte kolebanja“; da se nasuprot tomu, ako se roba treba prodavati po toj svojoj normalnoj tržišnoj vrijednosti, potražnja i ponuda moraju upravo poklapati. I na to nadovezuje sljedeću neobičnu argumentaciju: „Kada se potražnja i ponuda poklapaju, one prestaju djelovati. Kada dvije sile jednakomjerno djeluju u suprotnom smjeru, one se međusobno poništavaju, ne djeluju nikako prema van, i pojave koje se pod tim uvjetom odvijaju moraju se objasniti drukčije nego zahvatom tih dviju sila. Kada se potražnja i ponuda međusobno poništavaju, one prestaju išta objašnjavati, ne djeluju na tržišnu vrijednost i ostavljaju nas tim više u tami o tome zašto se tržišna vrijednost izražava upravo u toj svoti novca, a ni u jednoj drugoj.“ Iz odnosa potražnje i ponude stoga se doduše mogu objasniti „odstupanja od tržišne vrijednosti“, izazvana prevladavanjem jedne sile nad drugom, ali ne i visina same tržišne vrijednosti.

Da ta čudna teorija Marxu dobro pristaje u sustav, leži na dlanu. Ako se iz odnosa ponude i potražnje za visinu trajnih cijena naprosto ništa ne može objasniti, onda je doista bilo posve u redu da Marx u svojem temeljnom postavljanju za te beznačajne čimbenike nije dalje mario te da je bez okolišanja u sustav uveo onaj čimbenik koji prema njegovu mišljenju jedini vrši stvaran utjecaj na visinu vrijednosti, naime rad.

Ali leži, kako vjerujem, ništa manje na dlanu, da je ta čudna teorija posve pogrešna. Njezina argumentacija počiva, kao tako često kod Marxa, na igri riječima.

Posve je točno da se kod prodaje neke robe po njezinoj normalnoj tržišnoj vrijednosti u stanovitom smislu ponuda i potražnja moraju poklapati: tj. da se po toj cijeni djelotvorno zahtijeva jednako mnogo robe koliko se i nudi. To pak ne vrijedi samo kod prodaje po normalnoj tržišnoj vrijednosti, nego kod svake, i kod odstupajuće, nepravilne tržišne cijene. Nadalje je svakomu, pa i Marxu posve dobro poznato da su ponuda i potražnja elastične veličine. Osim potražnje i ponude koje stvarno dolaze do razmjene, uvijek postoji i „isključena“ potražnja i ponuda; mnoštvo ljudi koji robu jednako tako zahtijevaju za svoju potrebu, ali cijenu koju nude njihovi snažniji konkurenti ne žele ili ne mogu ponuditi, te mnoštvo ljudi koji bi zahtijevanu robu jednako tako bili spremni isporučiti, ali samo po višim cijenama od onih koje na sadašnjem tržištu dolaze u obzir. Riječ pak, da se ponuda i potražnja „poklapaju“, nipošto ne vrijedi za cjelokupnu potražnju i ponudu, nego samo za uspješni dio. Napokon je pak također poznata stvar da mehanika tržišta svoju zadaću nalazi upravo u izboru uspješnoga dijela iz cjelokupne potražnje i cjelokupne ponude, te da je najvažnije sredstvo toga izbora tvorba cijena. Ne može se kupiti više robe nego što se proda. Stoga s obiju strana samo jednak broj reflektanata (odn. reflektanata za jednaku količinu robe) može doći na red. Izbor toga jednakog broja sada se događa time što se cijena automatski pomiče na visinu kojom se isključuju prekobrojni s obiju strana, tako da je cijena istodobno za prekobrojne kupce previsoka, a za prekobrojne prodavatelje preniska. U određivanju te visine cijene sada udjela imaju ne samo oni koji dolaze na red, nego i odnosi isključenih natjecatelja,²² pa je već zbog toga pogrešno iz jednakosti dijela ponude i potražnje koji dolaze na red zaključivati o potpunu poništenju djelovanja koje uopće polazi od ponude i potražnje.

Ali to je pogrešno i iz jednoga drugog razloga. Pretpostavimo i sami da s tvorbom cijena ima posla samo kvantitativno u ravnoteži stojeći uspješni dio ponude i potražnje, pa je posve pogrešna i neznanstvena pretpostavka da sile koje upravo drže ravnotežu zbog toga „prestaju“ djelovati. Naprotiv, njihovo je djelovanje upravo postignuto stanje ravnoteže, i kada se radi o tome da se to stanje ravnoteže sa svim njegovim osobitostima, kamo na istaknut način pripada visina razine na kojoj je ravnoteža nađena, objasni, onda se to ne može, kako Marx misli, samo „drukčije nego zahvatom dviju sila“, nego se naprotiv može samo zahvatom sila koje drže ravnotežu. Takvi se apstraktni stavci uostalom najupečatljivije mogu učiniti razumljivima na praktičnom primjeru.

Pustimo da se zračni balon uzdigne. Svatko zna da se balon tada i zato uzdiže kada i jer je ispunjen plinom koji je rjeđi od atmosferskoga zraka. Ali on se ne uzdiže u beskonačnost, nego samo do određene visine, na kojoj potom, sve dok drugi utjecaji, poput istjecanja plina itd., ne izmijene stanje stvari, ostaje lebdjeti. Kako se onda regulira, i kojim se čimbenicima određuje ta visina uzdizanja? I to je posve jasno i prozirno. Gustoća atmosferskoga zraka prema gore opada. Balon se uzdiže samo tako dugo dok je gustoća upravo onoga sloja zraka koji ga okružuje još veća od njegove vlastite gustoće, a prestaje se uzdizati kada vlastita gustoća i gustoća okolnoga sloja zraka upravo dovedu jedna drugu u ravnotežu. Zračni će se balon dakle uzdignuti to više što je manja gustoća plina kojim je ispunjen, i u kojem se to višem sloju zraka u atmosferskome zraku nalazi jednak stupanj gustoće. Pod tim je okolnostima očito da se objašnjenje visine uzdizanja uopće ne može dobiti drukčije nego pozivanjem na uzajamne odnose gustoće balona s jedne strane i atmosferskoga zraka s druge strane.

No kako bi stvar izgledala prema Marxovu krugu ideja? Pri postignutoj visini uzdizanja obje sile, gustoća balona i gustoća okolnoga zraka, upravo dovode jedna drugu u ravnotežu. One „stoga prestaju djelovati”, „prestaju išta objašnjavati”, one „ne djeluju na visinu uzdizanja”, pa ako stoga potonju želimo objasniti, moramo je „objasniti drukčije nego intervencijom tih dviju sila”! Da, ali čime onda?!

Ili, kada decimalna vaga pri vaganju nekoga tijela pokazuje 50 kilograma, kako se taj položaj vage može objasniti? Odnosom težine tijela koje se vaga s jedne strane i utega koji služi za vaganje s druge strane ne može, jer te dvije sile pri dotičnom položaju vage upravo dovode jedna drugu u ravnotežu, te stoga prestaju djelovati, pa se iz njihova odnosa uopće ništa, pa ni položaj vage, ne može objasniti!

Mislim da je zabluda dovoljno jasna, kao ni manje i to da ista vrsta zablude leži u temelju izlaganja u kojima Marx razlogovanjem otklanja utjecaj ponude i potražnje na visinu trajnih cijena. Uostalom, da ne nastane nikakav nesporazum: posve mi nije namjera tvrditi da pozivanje na formulu ponude i potražnje već sadrži potpuno i zadovoljavajuće objašnjenje trajnih cijena. Naprotiv, moje na drugim mjestima često i potanko izrečeno mišljenje ide za tim da se elementi, koji se onom krilaticom samo grubo i sažeto označuju, moraju točno raščlaniti, da se vrsta i mjera njihova uzajamnoga utjecaja moraju točno utvrditi i da se na taj način mora doći i do spoznaje onih elemenata kojima pripada poseban utjecaj upravo na trajni položaj cijena. Ali za to dublje objašnjenje utjecaj odnosa ponude i potražnje na oblikovanje cijena, koji Marx razlogovanjem otklanja, neophodna je posredna karika: ono ne teče mimo njega, nego upravo kroz njega prolazi.

Prihvatimo opet našu nit. Vidjeli smo na različitim znakovima koliko se Marx trudi da u svome sustavu utjecaj ponude i potražnje potisne u pozadinu. Sada se na njega, kod onoga čudnovatog obrata koji njegov sustav čini nakon prve četvrtine trećega sveska, nameće zadaća da objasni zašto trajne cijene roba ne gravitiraju prema utjelovljenoj količini rada, nego prema od nje odstupajućim „proizvodnim cijenama”.

Kao silu koja to izvodi navodi – konkurenciju. Konkurencija izjednačuje izvorno za različite proizvodne grane, ovisno o različitom organskom sastavu kapitala, različite profitne stope u jednu opću prosječnu profitnu stopu, ${}^{57}$57 a u vezi s tim cijene moraju na duge staze gravitirati prema proizvodnim cijenama koje donose jednak prosječni profit.

Utvrdimo brzo nekoliko točaka koje su važne za prosudbu toga objašnjenja.

Prvo je jasno da pozivanje na konkurenciju po sadržaju ne znači ništa drugo nego pozivanje na djelovanje ponude i potražnje. Na onome mjestu, koje smo već gore jednom naveli, na kojem Marx najsažetije opisuje proces izjednačivanja profitne stope konkurencijom kapitala (III. 175 i d.), on taj proces uostalom posve izričito pušta da ga proizvede „takav odnos ponude prema potražnji da prosječni profit u različitim proizvodnim sferama postaje isti, te se zato vrijednosti pretvaraju u proizvodne cijene”.

Drugo je sigurno da se kod toga procesa ne radi o pukim oscilacijama oko središta gravitacije koje odgovara teoriji vrijednosti prvih dvaju svezaka, naime oko utjelovljenoga radnog vremena, nego o konačnom potiskivanju cijena na drugo, trajno središte gravitacije, naime na proizvodnu cijenu.

I sada se nameće pitanje na pitanje.

Ako prema Marxu odnos potražnje i ponude uopće ne može imati nikakva učinka na visinu trajne cijene, kako „konkurencija”, koja je upravo s tim odnosom istovjetna, može biti sila koja pomiče visinu trajnih cijena s razine „vrijednosti” na od nje tako daleko odstupajuću razinu proizvodnih cijena?

Ne probija li se u tome iznuđenom i teoriji proturječnom pozivanju na konkurenciju kao deus ex machina, koji trajne cijene s teoriji odgovarajućega središta gravitacije utjelovljene količine rada potiskuje na drugo središte gravitacije, radije nehotice priznanje da „društvene pokretačke snage”, koje upravljaju stvarnim životom, u sebi sadrže i dovode do izražaja nekakve elementarne odredbene razloge razmjenskih odnosa koji se ne mogu svesti na radno vrijeme, te da je stoga analiza prvotne teorije, koja je iz toga što leži u temelju razmjenskih odnosa izdestilirala ništa drugo do radno vrijeme, bila nepotpuna i nije odgovarala činjenicama?

I nadalje: Marx nam je sam rekao, a mi smo to mjesto dobro upamtili,²³ da se robe samo onda približno razmjenjuju prema svojim vrijednostima ako postoji živahna konkurencija; on je dakle tada pozvao konkurenciju kao čimbenik koji ima tendenciju potiskivati cijene roba prema njihovim „vrijednostima”. A sada upoznajemo konkurenciju kao silu koja cijene roba, naprotiv, odvaja od njihovih „vrijednosti” i potiskuje prema proizvodnim cijenama! Postoji li za te izričaje, koji se k tomu još nalaze u jednom te istom poglavlju, vjerojatno za pogubnu slavu predodređenom desetom poglavlju trećega sveska, ikakvo pomirenje? A ako je Marx možda mislio da pomirenje nalazi u tome što jedna postavka vrijedi za prastanja, a druga za razvijeno moderno društvo – ne moramo li mu tu prigovoriti – da u prvome poglavlju svoga djela svoju radnu teoriju vrijednosti nije uveo iz odnosa neke robinzonijade, nego iz onih društava „u kojima vlada kapitalistički način proizvodnje”, i čije se „bogatstvo pojavljuje kao golema zbirka roba”? I ne zahtijeva li i u cijelome svome djelu da odnose naših modernih društava sagledavamo i prosuđujemo u svjetlu njegove radne teorije? No ako pitamo gdje prema njegovim vlastitim izričajima u modernome društvu valja tražiti područje važenja njegova zakona vrijednosti, tražimo posve uzalud. Jer ili ne postoji konkurencija: tada se robe uopće ne razmjenjuju prema svojim vrijednostima, prema Marxu II. 156 i d., ili pak djeluje konkurencija: tada se one tek pravo ne razmjenjuju prema svojim vrijednostima, nego prema svojim proizvodnim cijenama, prema Marxu III. 176!

Tako se u zlokobnome desetom poglavlju gomila proturječje na proturječje. Ne želim već ionako toliko razvučeno istraživanje produljiti još i time da nabrojim i sva ona manja proturječja i netočnosti kojima ovo poglavlje vrvi. Mislim da će svatko tko ovo poglavlje čita nepristrano imati osjećaj da ono, da tako kažem, odudara od svoje vrste. Umjesto strogoga, jezgrovitoga, opreznog načina izražavanja, umjesto čvrste poput željeza logike na koju smo navikli iz blistavih dijelova Marxova djela, ovdje nalazimo nesigurnost i skakutavu narav ne samo u argumentaciji nego i u samoj uporabi tehničkih izraza. Kako je upadljivo, na primjer, neprestano promjenjivo poimanje potražnje i ponude, koje se sad posve ispravno uzimaju u obzir kao elastične veličine s razlikama u intenzitetu, a sad pak, prema najgorem uzoru davno prevladane „vulgarne ekonomije”, kao puke količine; ili kako je nezadovoljavajuće i malo dosljedno izlaganje o tome kojim čimbenicima upravlja tržišnom vrijednošću kada se različiti dijelovi količine robe koja dolazi na tržište proizvode pod nejednakim proizvodnim uvjetima i sl.!

Uzrok ove pojave ne može se naći samo u tome što je ovo poglavlje napisao ostarjeli Marx, jer se i u kasnijim dijelovima nalazi pokoje veličanstveno napisano izlaganje. Također je ono zlokobno poglavlje, na čiji su sadržaj već u prvome svesku bile rasute mračne aluzije,²⁴ zacijelo bilo zamišljeno već rano. Nego Marx ovdje piše zbrkano i kolebljivo jer nije smio pisati jasno i oštro a da ne dospije u otvoreno proturječje i opoziv. Da je ovdje, gdje je polazište uzeo od stvarnih, u zbiljskome životu vidljivih razmjenskih odnosa, s istom ozbiljnošću i istom temeljitošću prodro u njih svjetlom, kojom je dva sveska dugo svoju hipotezu o radnoj vrijednosti slijedio sve do njezinih krajnjih logičkih posljedica; da je ovdje krilatici „konkurencije” dao znanstveni sadržaj brižljivom gospodarsko-psihološkom analizom „društvenih pokretačkih snaga” koje pod tim skupnim imenom dolaze do djelovanja, da ovdje nije počivao ni mirovao dok god neka posredna karika nije bila razjašnjena, neka posljedica nije bila do kraja praćena, ili neki odnos ostao mračan ili proturječan – a gotovo svaka riječ njegova sadašnjeg desetog poglavlja poziva na takvo dublje istraživanje ili razjašnjenje – tada bi upravo bio korak po korak prinuđen postaviti sustav posve drukčijega sadržaja, i ne bi bilo moguće izbjeći otvoreno proturječje i opoziv kardinalnih postavki njegova prvotnog sustava. Izbjeći ga je bilo moguće samo prikrivanjem, zamagljivanjem i tamom – to je Marx, ako ne znao, a ono ipak instinktivno osjećao kada je „dublju analizu društvenih pokretačkih snaga” izričito odbio.

I time je, mislim, naznačena i alfa i omega svih Marxovih zabluda, proturječja i nejasnoća. Njegov sustav ne drži nikakav čvrst, zatvoren doticaj s činjenicama. Niti zdravom empirijom niti čvrstom gospodarsko-psihološkom analizom Marx nije iz činjenica dobio temelje svoga sustava, nego ga ne zasniva ni na čvršćem tlu nego na onom ukočene dijalektike. To je veliki grijeh koji Marx svome sustavu polaže u kolijevku. Iz njega s nužnošću izvire sve daljnje. Sustav je uređen u određenome smjeru, činjenice teku u drugome i sustavu se sad tu, sad tamo nađu na putu. Tu prvotni grijeh svaki put rađa nov grijeh. Smetnja ne smije postati očita: tu se stvar ili zaodijeva u tamu ili zamagljenost, ili se savija i okreće sličnim dijalektičkim vještinama kao na početku, ili dakako, gdje sve to ne pomaže, čovjek sam sebi proturječi. To je znak pod kojim stoji deseto poglavlje trećega sveska Marxova djela: ono donosi dugo odgađanu zlu žetvu koja je morala izniknuti iz zle sjetve!

U Werneru Sombartu Marxu je nedavno ⁴⁰ ustao jednako topao koliko i duhovit apologet, čija apologija doduše pokazuje osobitu crtu. Naime, da bi mogao braniti Marxovu nauku, najprije joj je podmetnuo novo tumačenje.

Pođimo izravno na glavnu stvar. Sombart priznaje i sam pridonosi vrlo oštroumne dokazne razloge za to ⁴¹ da je Marxov zakon vrijednosti pogrešan ako se tvrdi sa zahtjevom da odgovara empirijskoj zbilji. O Marxovoj vrijednosti kaže (str. 573) da ona „ne nastupa u razmjenskom odnosu kapitalistički proizvedenih roba“, da ona „ne označava nikakav onaj punkt ..., prema kojemu gravitiraju tržišne cijene“, da ona „isto tako ne igra nikakvu ulogu, recimo kao distribucijski faktor pri raspodjeli društvenoga godišnjeg proizvoda“, da ona uopće „nigdje ne nastupa u pojavnosti“ (str. 577). „Splašena vrijednost“ ima dapače samo „jedno utočište: mišljenje ekonomskog teoretičara... Želi li se imati krilatica za karakterizaciju Marxove vrijednosti, onda je to ova: njegova vrijednost nije empirijska, nego misaona činjenica“ (str. 574).

Što ta „misaona egzistencija“ u Sombartovu smislu treba značiti, vidjet ćemo odmah. Prije toga ipak se moramo još na trenutak zadržati kod priznanja da Marxova vrijednost u stvarnom svijetu pojava nema nikakve egzistencije. Donekle sam znatiželjan hoće li marksisti to priznanje ratificirati. S pravom se u to može sumnjati, budući da je Sombart sam već morao citirati jedan glas iz marksističkog tabora koji je, potaknut jednim iskazom C. Schmidta, unaprijed prosvjedovao protiv takva shvaćanja. „Zakon vrijednosti nije ... zakon našega mišljenja; ... zakon vrijednosti dapače je vrlo realne naravi, on je prirodni zakon ljudskoga djelovanja“.⁴² I to bi li sam Marx ratificirao to priznanje, držim vrlo upitnim. Opet je Sombart sam taj koji s priznanja vrijednom otvorenošću čitatelju predočava čitav niz Marxovih mjesta koja to tumačenje otežavaju.⁴³ Ja za svoju osobu držim isto naprosto nespojivim s tekstom i s duhom Marxove nauke.

Neka se samo nepristrano pročitaju izlaganja u kojima Marx razvija svoju teoriju vrijednosti. Njegovo istraživanje izrijekom počinje na tlu „kapitalistički organiziranih društava, čije je bogatstvo golema zbirka roba“, analizom robe (I. 9). Da bi vrijednosti „ušao u trag“, polazi od razmjenskog odnosa robe. Od stvarnoga razmjenskog odnosa, pitam, ili od izmaštanoga? Da je rekao ili mislio ovo potonje, vjerojatno nijedan čitatelj ne bi smatrao vrijednim truda dalje slijediti tako osrednju spekulaciju. Doista se on, kao što ni nije moglo biti drukčije, u najodređenijem tonu poziva na pojave stvarnoga gospodarskog svijeta. Razmjenski odnos dviju roba, kaže, uvijek se može prikazati u jednadžbi, npr. 1 quarter pšenice = a centi željeza. „Što kazuje ta jednadžba? Da u objema stvarima postoji nešto zajedničko iste veličine, i svaka od te dvije, ukoliko je razmjenska vrijednost, mora biti svodiva na to treće“, koje treće je, kao što saznajemo na sljedećoj stranici, rad jednake količine.

Kada se govori tim tonom da u stvarima koje su u razmjeni izjednačene postoji rad jednake količine i da iste moraju biti svodive na jednake količine rada, onda se valjda postavlja zahtjev da se ovdje iskazani odnosi nalaze ne samo u mislima, nego u stvarnom svijetu. Neka se samo predoči: Marxova bi tadašnja argumentacija ipak bila posve nemoguća da je usporedo za stvarne razmjenske odnose htio postaviti učenje da se načelno proizvodi nejednakih količina rada razmjenjuju jedni za druge.

Da je tu misao pripustio – a u tome što joj nije pripustio prostora upravo i leži onaj raskid s činjenicama koji mu predbacujem – njegov bi zaključak morao ispasti posve drukčije. Ili bi morao izjaviti da takozvano izjednačenje u razmjeni nije prava jednadžba i ne dopušta zaključak o postojanju „nečega zajedničkog iste veličine“ u razmijenjenim stvarima, ili bi morao zaključiti da traženo zajedničko jednake veličine nije i ne može biti rad! Nemoguće je pak mogao nastaviti zaključivati tako kako je to učinio!

I u nastavku Marx u bezbrojnim prilikama u stvarnom tonu govori o tome da njegova „vrijednost“ leži u osnovi razmjenskih odnosa, i to tako da se proizvodi jednake količine rada, da se „ekvivalenti“ razmjenjuju jedni za druge.²⁵ Na mnogim mjestima, dijelom i od samoga Sombarta citiranima,⁴⁵ za svoj zakon vrijednosti reklamira karakter pa i moć prirodnog zakona koji se u stvarnom svijetu „nasilno probija kao recimo zakon teže kada se nekome kuća sruši nad glavom“.²⁶ Čak i u trećem svesku posve izrijekom razvija stvarne uvjete (oni se svode na živahnu obostranu konkurenciju, v. gore) koji moraju biti zadani „da bi cijene po kojima se robe razmjenjuju jedne za druge približno odgovarale njihovim vrijednostima“, i uz to još daje objašnjenje da to „naravno znači samo to da je njihova vrijednost gravitacijski punkt oko kojega se okreću njihove cijene“ (III. 156 i d.).

Samo usput neka se napomene da Marx također često s odobravanjem citira starije pisce koji su tvrdili stav da je razmjenska vrijednost dobara određena radom koji je u njima utjelovljen, i to su nedvojbeno tvrdili kao stav koji odgovara stvarnim razmjenskim odnosima.²⁷

Sombart sam nadalje registrira jedan Marxov dokazni postupak u kojem za svoj zakon vrijednosti posve izrijekom polaže pravo na „empirijsku“ i „povijesnu“ istinu (III. 155 u vezi s III. 175 i d.).

I konačno: kakvo bi onda značenje imali oni od nas opisani grčeviti napori Marxovi da pokaže kako unatoč teoriji proizvodnih cijena njegov zakon vrijednosti vlada faktičnim razmjenskim odnosima, time što s jedne strane regulira „kretanje cijena“, a s druge strane same proizvodne cijene, kada bi svojem zakonu vrijednosti htio vindicirati samo misaonu, a ne stvarnu valjanost?

Ukratko, vjerujem da Marx svoju teoriju radne vrijednosti u onom skromnijem smislu koji joj Sombart sada želi pripisati nije ni sam naučavao, niti ju je mogao naučavati, ako je tkivo logičkih zaključaka na kojem temelji svoju teoriju trebalo imati iole razuman smisao. Uostalom, to je stvar oko koje se Sombart može razračunavati s pristašama Marxova nauka. Za one koji Marxovu teoriju vrijednosti smatraju promašenom, kao ja, ona je posve nevažna. Jer ili je Marx svoj zakon vrijednosti ustvrdio u onom zahtjevnom smislu da odgovara stvarnosti – tada s odobravanjem prihvaćamo Sombartovu izjavu da je u tom smislu ustvrđen pogrešan. Ili mu Marx sam nije pripisivao stvarno važenje – tada se, po mojem mišljenju, uopće ne može konstruirati nikakav smisao u kojem bi on mogao voditi znanstveno relevantnu egzistenciju. On je praktički i teorijski nula.

Oko toga je doduše Sombart drugog mišljenja. Rado se odazivajući izričitom pozivu tog duhovitog učenjaka, koji od svježe, „vesele“ borbe mišljenja očekuje najbolje za napredak znanosti, sa zadovoljstvom sam spreman i o toj se točki s njim razračunati. Činim to, doduše, sa sviješću da se time više ne krećem na tlu „kritike Marxa“, koju me on pozvao revidirati na temelju novoga tumačenja, nego da se bavim isključivo „kritikom Sombarta“.

Što bi pak imala značiti egzistencija vrijednosti kao „misaone činjenice“ kod Sombarta? Ona bi trebala značiti da je „pojam vrijednosti pomoćno sredstvo našega mišljenja kojim se služimo da bismo sebi učinili razumljivima fenomene gospodarskoga života“. Točnije određeno, učinak predodžbe o vrijednosti jest „da nam robe, kvalitativno različite kao uporabna dobra, prikaže u kvantitativnoj određenosti. Jasno je da taj postulat ispunjavam time što sir, svilu i mast za čizme mislim kao puke-proizvode apstraktno ljudskog rada te ih, kao količine rada čija je veličina određena onim trećim zajedničkim sadržanim u njima, mjerljivim duljinama vremena, dovodim u međusoban odnos samo kvantitativno“.⁴⁸

Dotle je, izuzev jedne stanovite kvačice, sve u redu. Zacijelo je samo po sebi dopušteno za određene znanstvene svrhe apstrahirati od svakojakih različitosti koje stvari pokazuju u jednom ili drugom pravcu i uzimati ih u obzir samo prema jednom jedinom svojstvu koje im je zajedničko i čija zajedničkost daje tlo za usporedivost, komenzurabilnost itd. Posve jednako, npr. mehanička dinamika za mnoge svoje probleme s pravom potpuno apstrahira od različitog oblika, boje, gustoće, strukture pokretanih tijela i u njima vidi samo mase: udarene biljarske kugle, leteće topovske kugle, djecu koja trče, vlakove koji voze, kamenje koje pada, svemirska tijela koja jure svemirom, dolaze tada u obzir jedino kao pokretane mase. Ništa manje, dakle, ne može biti dopušteno i svrsishodno predočavati si sir, svilu i mast za čizme kao „puke-proizvode apstraktno-ljudskog rada“.

Kvačica počinje time što Sombart za tu predodžbu, zajedno s Marxom, prisvaja naziv predodžba o vrijednosti. Taj postupak dopušta – da postupimo posve iscrpno – zamislivo dvije interpretacije. Kao što je poznato, naziv vrijednost u obje svoje nijanse, uporabne vrijednosti i prometne vrijednosti, već služi, kako u znanstvenome tako i u pučkom jeziku, za označavanje posve određenih fenomena. To imenovanje moglo je sada uslijediti ili sa zahtjevom da jedino uzeto u obzir svojstvo stvari, da budu proizvod rada, predstavlja mjerodavni moment za pojave vrijednosti u inače uobičajenom znanstvenom smislu, dakle npr. za pojave prometne vrijednosti; ili je to imenovanje moglo uslijediti bez te primisli, kao posve proizvoljno nazivanje, za koja nazivanja, nažalost, ne postoji nikakav strogi, prisilom provediv zakon, nego samo svrsishodnost i takt kao smjernica.

Kad bi bila točna druga interpretacija, kad dakle nazivanje „utjelovljenoga rada“ „vrijednošću“ ne bi bilo povezano sa zahtjevom da je utjelovljeni rad bit prometne vrijednosti, tada bi stvar bila prilično bezazlena. Ne bi bilo prisutno ništa drugo doli posve dopuštena apstrakcija, povezana s, doduše, najnepraktičnijom, nesvrsishodnom, zavaravajućom nomenklaturom. Bilo bi to otprilike kao kad bi nekom fizičaru iznenada palo na pamet da različita tijela, koja, apstrahirajući od oblika, boje, strukture itd., shvaća tek kao mase, označi kao „žive sile“; koji naziv, kao što je poznato, već posjeduje čvrsto građansko pravo u smislu da označava jednu funkciju masa i brzina, dakle nešto od puke mase prilično različito. Ipak, ovdje ne bi bila prisutna znanstvena zabluda, nego samo (dakako, praktički prilično opasna) gruba nesvrsishodnost u nomenklaturi.

No tako stvar očito ne stoji u našem slučaju; ni kod Marxa, ali ni kod Sombarta. I time naša kvačica počinje rasti.

Moj cijenjeni protivnik zacijelo će mi priznati da se ne smije svaka proizvoljna apstrakcija činiti za svaku proizvoljnu znanstvenu svrhu. Bilo bi npr. očito nedopustivo shvaćanje različitih tijela kao „pukih-masa“, opravdano za određene dinamičke probleme, položiti u temelj i razmatranju optičkih ili akustičkih problema. I unutar same mehaničke dinamike zacijelo je nedopustivo zadržavati apstrakciju od oblika i agregatnog stanja npr. i pri razvijanju zakona klina. Na tim se primjerima pokazuje da se u znanosti i „misli“ i „logika“ ne smiju posve neograničeno udaljavati od činjenica. I za njih vrijedi izreka: „Est modus in rebus, sunt certi denique fines“. A te „određene granice“ vjerujem, ne moradiavši strepiti od proturječja svojega cijenjenog protivnika, moći označiti ovako: da se uvijek smije apstrahirati samo od onih posebnosti koje su za pojavu koju treba podvrgnuti istraživanju irelevantne, nota bene zbiljski, činjenično irelevantne. Naprotiv, u onome ostatku koji treba podvrgnuti daljnjem razmatranju, takoreći u kosturu predodžbe, mora se ostaviti sve što je u konkretnome pravcu činjenično relevantno.

Provedimo primjenu na naš slučaj.

Marxov nauk na najodlučniji način polaže shvaćanje roba kao „pukih-proizvoda“ u temelj znanstvenog istraživanja i prosuđivanja razmjenskih odnosa roba. Sombart to odobrava te ide čak, u ponešto neodređenim izrazima oko kojih se, upravo zbog njihove neodređenosti, ne želim s njim dalje prepirati, tako daleko da temelje cjelokupne „gospodarske egzistencije“ ljudi razmatra u svjetlu te apstrakcije.⁴⁹

Da je utjelovljeni rad u prvom ili čak u drugom pravcu jedino relevantno, ni sam se Sombart sada uopće ne usuđuje tvrditi. Zadovoljava se tvrdnjom da se onim shvaćanjem ističe „ekonomski objektivno najrelevantnija činjenica“.⁵⁰ Tu tvrdnju uopće ne želim osporavati. Samo joj se ne smije htjeti pripisati značenje kao da bi druge činjenice, relevantne uz rad, bile od tako duboko podređenog značenja da bi se, zbog svoje neznatnosti, mogle posve ili gotovo posve zanemariti. Ništa ne bi bilo pogrešnije od toga. Za gospodarsku egzistenciju ljudi vrlo je, npr., u visokom stupnju relevantno je li zemlja koju nastanjuju sličnija Rajnskoj nizini, ili pak Sahari ili Grenlandu; i također je od golema značenja je li rad ljudi potpomognut od ranije nagomilanom zalihom dobara, moment koji se također ne da posve čisto razložiti samo u rad. Posve pak u pogledu razmjenskih odnosa za neka dobra, kao npr. za stara hrastova debla, za nalazišta ugljena, za zemljišta, rad zacijelo nije objektivno najrelevantnija okolnost; i ako se potonje može priznati i za glavninu roba, ipak se mora odlučno istaknuti da i drugi čimbenici, mjerodavni uz rad, vrše tako znatan utjecaj da se činjenični razmjenski odnosi ipak posve znatno udaljavaju od one linije koja bi odgovarala jedino utjelovljenom radu.

No ako za razmjenske odnose i prometnu vrijednost rad nije jedino relevantni, nego samo jedan relevantni čimbenik, premda najjači, uz druge, takoreći primus inter pares, tada je prema prethodno rečenome jednostavno neispravno i nedopušteno „predodžbu o vrijednosti“ usmjerenu na prometnu vrijednost temeljiti samo na radu; upravo tako neispravno i nedopušteno kao kad bi fizičar htio „živu silu“ temeljiti samo na masi tijela, a njihovu brzinu apstrakcijom posve eliminirati iz svojega računa.

Doista sam začuđen što Sombart to nije vidio ili osjetio, tim više što pri formuliranju svojega mišljenja slučajno primjenjuje izraze koji su, rekao bih, od tako izazovne nepodudarnosti s njegovim vlastitim premisama da bi se reklo kako se preko te očite nepodudarnosti morao spotaknuti. Pošao je od toga da značaj roba kao proizvoda društvenoga rada predstavlja u njima ekonomski objektivno najrelevantniju činjenicu, to obrazlaže time da je opskrba ljudi gospodarskim dobrima, „uz jednake prirodne uvjete“, uglavnom ovisna o razvoju društvene proizvodne snage rada, te iz toga izvodi zaključak da ta činjenica u predodžbi o vrijednosti utemeljenoj jedino na radu nalazi svoj „adekvatan“ ekonomski izraz. Tu misao ponavlja na str. 576 i 577 dvaput, u ponešto različitom obratu, pri čemu se izraz „adekvatan“ svaki put nepromijenjen vraća.

Pitam sada: nije li, naprotiv, očito da predodžba o vrijednosti utemeljena jedino na radu nije adekvatna premisi da je rad tek najrelevantnija među više relevantnih činjenica, nego da je daleko nadilazi? Ona bi bila adekvatna samo kad bi se kao premisa smjelo ustvrditi da je rad jedino relevantna činjenica. No to Sombart uopće nije ustvrdio. Njegova tvrdnja kaže samo da rad mnogo, da znači više nego ijedan drugi čimbenik za razmjenske odnose i za cjelokupnu ljudsku egzistenciju, a za to stanje stvari Marxova formula vrijednosti, prema kojoj rad sam znači sve, zacijelo je upravo tako malo adekvatan izraz kao što bi bilo adekvatno za $1+1/2+1/4$1+1/2+1/4 staviti jedan sam!

No tvrdnja o „adekvatnoj“ predodžbi o vrijednosti nije samo činjenično neistinita, nego iza nje vreba, kako mi se čini – kod Sombarta zacijelo nesvjesno – i pomalo vragolija. Sombart je naime izričitim priznanjem da Marxova vrijednost ne podnosi provjeru na činjenicama, za „pretjeranu vrijednost“ zatražio utočište u „mišljenju ekonomskoga teoretičara“. No iz toga zaštićenog područja iznenada čini posve lijep ispad u svijet činjenica kad za svoju predodžbu o vrijednosti ipak ponovno prisvaja da je adekvatna objektivno najrelevantnijoj činjenici, ili, u još zahtjevnijim riječima, da je u njoj „jedna tehnička činjenica koja objektivno vlada gospodarskom egzistencijom ljudskoga društva našla adekvatan ekonomski izraz“ (str. 577).

Smatram da je to postupak protiv kojega se s pravom može prosvjedovati. Ili – ili! Ili se za Marxovu vrijednost želi tvrditi da odgovara činjenicama: u tom slučaju neka se s tom tvrdnjom izdrži u najistaknutijoj liniji vatre, ne tražeći zaklon pred punim, strogim provjeravanjem na činjenicama iza položaja da se zapravo uopće ne želi ustvrditi nikakva empirijska činjenica, nego samo konstruirati „pomoćno sredstvo našeg mišljenja”. Ili se traži zaklon iza tog zaštitnog bedema, izmiče se strogom provjeravanju na činjenicama: u tom slučaju neka se ne pokušava zaobilaznim putem nejasnih, usputnih tvrdnji za Marxovu vrijednost ipak ponovno prisvajati nekakav rod empirijske valjanosti koji bi joj zakonito pripadao samo onda kada bi izdržala izričito odbijenu provjeru na činjenicama. Izričaj o „izrazu primjerenom vladajućoj činjenici” ne znači zapravo ništa drugo nego da Marx u glavnome ima pravo i empirijski. Dobro. Ako to Sombart ili itko drugi želi ustvrditi, neka to ustvrdi otvoreno, neka izostavi međuigru s pukom „mišljenom činjenicom” i neka se umjesto toga jasno i nedvosmisleno izloži provjeri na činjenicama; ona će već pokazati koliko mnogo ili koliko malo pune činjenice odudaraju od „primjerenog izraza vladajuće činjenice”. No dotada smatram da se mogu zadovoljiti utvrđenjem da ni kod Sombarta nemamo posla s bezazlenom inačicom dopuštene i tek pogrešno imenovane apstrakcije, nego s pretencioznim prodorom u područje činjeničnih tvrdnji za koje dokaz nije pružen, niti je pokušan, nego je izbjegnut.

I u jednom drugom pogledu Sombart je, kako vjerujem, s premalo vlastite kritike prisvojio jednu nedopušteno pretencioznu Marxovu tvrdnju. Mislim na tvrdnju da poimanje roba kao „pukih-proizvoda” društvenoga rada pruža jedinu mogućnost da se robe za naše mišljenje dovedu u kvantitativan odnos, da se učine „samjerljivima” i time da se pojave gospodarskoga svijeta našemu mišljenju uopće tek „učine pristupačnima”.²⁸ Bi li Sombart i nakon kritičkog ispitivanja na tome htio ustrajati? Bi li doista smatrao da odnose razmjene možemo svojemu znanstvenom mišljenju učiniti pristupačnima samo ili na temelju Marxova pojma vrijednosti, ili nikako? Ne mogu u to povjerovati. Onaj slavni dijalektički dokazni postupak koji Marx provodi na str. 12 prvoga sveska ipak za jednoga Sombarta ne može imati uvjerljivu snagu. Sombart također vidi i zna jednako dobro kao i ja da se ne dovode u kvantitativan odnos samo proizvodi rada, nego i čisti proizvodi prirode u razmjeni, te da su stoga praktički samjerljivi i međusobno i s proizvodima rada. A oni da našemu mišljenju ne bi smjeli biti samjerljivi, osim na temelju obilježja koje kod njih uopće ne vrijedi, a i kod proizvoda rada postoji doduše po vrsti, ali po veličini ne vrijedi, budući da se, kako je priznato, ni proizvodi rada ne razmjenjuju u razmjeru u njima utjelovljenoga rada? Ne bi li to za nepristranog teoretičara prije trebao biti posve nedvosmislen znak da se, usprkos Marxu, pravi zajednički nazivnik, pravo „zajedničko” u razmjeni tek treba potražiti, i to potražiti u drugome smjeru nego što je to učinio Marx?

To me dovodi do jedne posljednje točke koje se u odnosu na Sombarta još želim dotaknuti. Sombart želi suprotnost koja postoji između Marxova sustava s jedne strane i shvaćanja suprotstavljenih teorijskih sustava, a osobito takozvanih austrijskih ekonomista s druge strane, u konačnici svesti na metodološki načelni spor. Marx da je predstavnik jednoga krajnjega objektivizma, mi pak da zastupamo subjektivizam koji se izrođuje u psihologizam. Marx da ne istražuje motive koji pojedine gospodarski djelujuće subjekte određuju u njihovu načinu postupanja, nego da traži objektivne čimbenike, „gospodarske uvjete” koji su „neovisni o volji (smijem valjda umetnuti: često i o znanju) pojedinca”; da nastoji utvrditi „što se zbiva iza leđa pojedinca snagom o njemu neovisnih odnosa”. Mi pak „pokušavamo zbivanja gospodarskoga života u konačnici objasniti iz psihe gospodarskih subjekata” te „zakonitost gospodarskoga života smještamo u psihološku motivaciju”.⁵²

To je zacijelo profinjena i duhovita primjedba, kakvih se u Sombartovu članku uopće može pronaći obilje. Ali mi se čini da ona, usprkos svojoj nedvojbeno ispravnoj jezgri, ipak ne pogađa ono glavno: ni retrospektivno, za objašnjenje dosadašnjega ponašanja kritičara Marxa prema Marxu, a uslijed toga ni prospektivno, sa zahtjevom za posve novom erom kritike Marxa, koja bi zapravo tek trebala otpočeti, za koju čak još „gotovo posve nedostaju pripremni radovi”,⁵³ i kod koje bi se prije svega tek za metodološko prethodno pitanje morala potražiti odluka.⁵⁴

Meni se stvar čini mnogo više ovakvom. Zacijelo postoji razlika u istraživačkim metodama na koju je Sombart upozorio. Ali „stara” kritika Marxa, koliko mogu prosuditi po vlastitoj osobi, nije se borila protiv Marxa zbog izbora njegove metode, nego zbog njegovih pogrešaka pri provedbi odabrane metode. Za druge kritičare Marxa nemam pravo govoriti, moram dakle govoriti o sebi samome. Ja osobno, što se tiče pitanja metode, stojim na sličnu stajalištu kakvo je u pogledu lijepe književnosti zastupao onaj književnik koji je izjavio da prihvaća svaki žanr, uz jedinu iznimku žanra „genre ennuyeux”. Ja prihvaćam svaku metodu, uz pretpostavku da se njome rukuje tako da iz toga proiziđe nešto ispravno. Protiv objektivističke metode nemam baš ništa prigovoriti. Vjerujem da ona i na onim područjima pojavnosti koja imaju posla s ljudskim postupcima može posredovati stjecanje stvarnih spoznaja. Posve spremno se slažem i s time, a i sam sam povremeno upozoravao na slične pojave, da određeni objektivni čimbenici mogu stupiti u zakonomjeran odnos s tipičnim ljudskim postupcima, a da onima koji zakonomjerno postupaju utjecaj dotičnoga čimbenika ne ulazi jasno u svijest. Ako, primjerice, statistika pokazuje da se samoubojstva u određenim mjesecima, recimo u srpnju i studenome, događaju osobito brojno, ili da s kakvoćom žetve raste i pada broj godišnjih sklapanja braka, tada sam uvjeren da većina kandidata za samoubojstvo, čije pristupanje tako napuhuje tangentu samoubojstava mjeseci srpnja i studenoga, uopće ne misli na to da je upravo srpanj ili studeni, te da isto tako kod onih koji žele stupiti u brak pomisao na trenutačno jeftinije cijene životnih namirnica uopće ne igra neposrednu ulogu u njihovoj odluci.²⁹ Pa ipak razotkrivanje takvih objektivnih sklopova ima nedvojbenu spoznajnu vrijednost.

No pritom moram učiniti stanovite, kako vjerujem, samorazumljive ograde. Prvo, čini mi se jasnim da spoznaja takvih objektivnih sklopova, bez spoznaje subjektivnih međučlanova koji posreduju uzročni lanac, zacijelo još ne znači najviši stupanj spoznaje, nego da se potpuno razumijevanje tek posreduje spoznajom vanjskih i unutarnjih sklopova. I time mi se čini da je i pitanje koje je Sombart postavio, „je li objektivistički smjer u nacionalnoekonomskoj znanosti opravdan na isključiv ili na dopunjujući način”,⁵⁶ samo po sebi razriješeno tako da taj smjer može biti opravdan samo „na dopunjujući način”.

Drugo, vjerujem – ali se o tome, kao o stvari mišljenja, ovdje ne želim prepirati s onima koji misle drukčije – da upravo za gospodarsko područje, u kojemu imamo posla tako pretežno sa svjesnim, proračunatim ljudskim postupcima, od onih dvaju izvora spoznaje prvi, objektivistički, čak i u najboljem slučaju može pridonijeti tek prilično siromašan, a osobito sam za sebe posve nedostatan dio cjelokupne dostižne spoznaje.

Treće pak – a to se posebno tiče kritike Marxa – moram s punom određenošću zahtijevati da, kada se rukuje objektivističkom metodom, njome se rukuje ispravno. Neka se utvrde vanjski, objektivni sklopovi koji poput usuda, sa znanjem ili bez znanja, s voljom ili bez volje onih koji postupaju, vladaju njihovim postupcima; ali neka se onda utvrde ispravno. A to Marx nije učinio. Svoju temeljnu tezu, da rad sam vlada svim odnosima razmjene, nije ni objektivističkim putem utvrdio iz vanjskoga, opipljivoga, objektivnoga svijeta činjenica, s kojim je naprotiv u proturječju, niti je subjektivistički izveo iz motiva onih koji razmjenjuju, nego ju je u svijet postavio kao nedonošče jedne dijalektike kakva se po samovolji i otuđenosti od činjenica možda još nikada nije pojavila u povijesti naše znanosti.

I još nešto. Marx nije ostao pri „objektivističkome” oslonu. Nije se mogao oteti tome da se i sam pozove na motive onih koji postupaju kao na djelatnu silu svojega sustava. To čini ponajprije svojim pozivanjem na „konkurenciju”. Je li onda previše tražiti da, ako već unosi subjektivistička umetanja u svoj sustav, ta umetanja čini ispravno, temeljito i bez proturječja? A i protiv toga skromnog zahtjeva Marx se opet ogriješio. Ti prijestupi, koji, ponavljam, nemaju ništa s izborom metode, nego su pod vladavinom svake metode prijekorni, bili su za mene razlog zbog kojega sam Marxovu teoriju kao pogrešnu pobijao i pobijam: ona po mojem mišljenju predstavlja jedini nedopušteni žanr, žanr pogrešnih teorija!

Stojim stoga, i već odavno sam stajao, na stajalištu na koje Sombart želi prevesti tek probuđenu buduću kritiku Marxa. On smatra „da bi se valjda na sljedeći način morala pokušati ocjena i kritika Marxova sustava: Je li objektivistički smjer u nacionalnoekonomskoj znanosti opravdan na isključiv ili na dopunjujući način? Da se na to pitanje odgovorilo potvrdno, tada bi se otprilike dalje moralo pitati: je li Marxova metoda kvantitativnog određenja gospodarskih činjenica putem mišljenoga pomoćnog sredstva pojma vrijednosti nužna? Ako jest: je li rad ispravno odabran sadržaj pojma vrijednosti? Ako jest: jesu li Marxov dokazni postupak, sustavna izgradnja, zaključci itd. pobitni?”

Prvo metodološko prethodno pitanje već sam odavno za sebe odgovorio u prilog „dopunjujuće” opravdanosti objektivističke metode. Isto tako mi je bilo i jest izvan svake sumnje da je, da ostanem pri Sombartovim riječima, nužno i „kvantitativno određenje gospodarskih činjenica putem mišljenoga pomoćnog sredstva” jednoga pojma vrijednosti. No treće pitanje, je li rad ispravno odabran sadržaj toga pojma vrijednosti, već sam odavno smatrao odlučno niječnim, a četvrto pitanje, jesu li Marxov dokazni postupak, zaključci itd. pobitni, smatrao sam jednako odlučno potvrdnim.

Kako će svijet na koncu o tome odlučiti? – U to ne sumnjam. Marxov sustav ima prošlost i sadašnjost, ali nema trajne budućnosti. Od svih vrsta ekonomskih sustava najsigurnije su, vjerujem, propasti osuđeni oni koji, poput Marxova, počivaju na šupljoj dijalektičkoj osnovi. Ljudski se duh trenutačno, ali ne i trajno dade impresionirati vještom retorikom. Na duge staze ipak uvijek dolaze do izražaja činjenice, čvrsta povezanost ne riječi i fraza, nego uzroka i učinaka. U području prirodnih znanosti djelo poput Marxova danas bi već bilo nemogućnost. U vrlo mladim društvenim znanostima moglo je steći utjecaj, velik utjecaj, i vjerojatno će ga gubiti tek polako, vrlo polako. Polako, jer svoju najmoćniju potporu nema u uvjerenim glavama svojih pristaša, nego u njihovim srcima, u njihovim željama i požudama. Usto još dugo ima od čega živjeti od velikoga kapitala autoriteta koji je stekao kod mnogih ljudi. U uvodnim sam riječima ovoga ogleda rekao da je Marx kao pisac imao veliku sreću. Ne čini mi se najmanje sretnom okolnošću njegove spisateljske sudbine to što se dovršenje njegova sustava pojavilo tek 10 godina nakon njegove smrti, gotovo trideset godina nakon prvoga sveska. Da su učenja i utvrđenja trećega sveska došla pred oči još nepristranom čitatelju istodobno s prvim sveskom, bilo bi, vjerujem, tek malo čitatelja kojima se logika prvoga sveska ipak ne bi učinila pomalo dvojbenom! Sada kroz 30 godina ukorijenjena vjera u autoritet tvori bedem protiv prodora kritičke spoznaje, koji će se doduše sigurno, ali ipak tek polako mrviti.

No i kada se to bude dogodilo, s Marxovim sustavom zacijelo neće biti svladan i socijalizam; ni teorijski ni praktični. Kao što je postojao socijalizam prije Marxa, postojat će on i nakon Marxa. Za ono što je u socijalizmu pokretačka snaga – a da unatoč svim pretjerivanjima u njemu ima nešto pokretačko, dokazuje ne samo nedvojbeno osvježenje koje je ekonomska teorija stekla pojavom socijalističkih teoretičara, nego i ona poznata „kap socijalnoga ulja” kojom se mjere praktičnoga državništva, i to često zacijelo ne na svoju štetu, danas posvuda običavaju pomazivati – za ono dakle, kažem, što je u socijalizmu pokretačka snaga, njegove pametne vodeće glave sigurno neće propustiti da pravodobno potraže priključak na neki životnije sposoban znanstveni sustav. Nastojat će zamijeniti potporu koja je postala trula. S koliko ili koliko malo pročišćenja uzavrelih ideja, pokazat će budućnost. Možda, nadajmo se, da se stvar ipak ne bude uvijek tjerala jednostavno ukrug, nego da se tom prigodom zauvijek otrese nekoliko zabluda i da se nekoliko spoznaja konačno pridoda riznici sigurnoga znanja koje stranačka strast više i ne dovodi u pitanje.

Marx će pak zadržati trajno mjesto u povijesti društvenih znanosti, iz istih razloga, s istom mješavinom pozitivne i negativne zasluge kao i njegov uzor Hegel. Obojica su osobno bili geniji mišljenja. Obojica su, svaki u svome području, stekli golem utjecaj na mišljenje i osjećanje čitavih naraštaja, gotovo se može reći, na sam duh vremena. A njihovo specifično teorijsko djelo bilo je u obojice krajnje umješno smišljena, s nevjerojatnom kombinatornom snagom u bezbrojnim katovima misli izgrađena, s vrijednom divljenja duhovnom snagom na okupu držana – kula od karata.