Liberalizam

Iako misaoni korijeni političkog liberalizma sežu unatrag do klasične starine, a njegovi se ideali ponovno javljaju s renesansom u Italiji, početak njegova kontinuiranog razvoja teško se može smjestiti ranije nego u Englesku 17. stoljeća. Ondje i u Nizozemskoj duhovni je stav, koji se već očitovao u spisima ljudi poput Erazma i Montaignea, prvi put našao svoj izraz u političkim pokretima; i premda je u nekim pogledima razvoj u Nizozemskoj možda vremenski prethodio, ipak su zbivanja i rasprave u Engleskoj imali toliko dalekosežnije djelovanje (a i utjecaj razvoja u Nizozemskoj još je suviše nerazjašnjen), da se politički sukobi u Engleskoj između 1603. i 1688. moraju smatrati pravim izvorom moderne liberalne ideje države. Bila je to potom stranka uspješne „slavne revolucije" iz 1688., vigovci, koja je sve do Francuske revolucije ostala nositeljicom tih ideala, koji su u djelima Johna Lockea našli svoj klasičan izraz, koje su teorijski razradili škotski socijalni filozofi od Davida Humea do Dugalda Stewarta, a potom su naposljetku, prije svega preko »Edinburgh Reviewa«, putem njihovih učenika dobili široku rasprostranjenost.

Sklop ideala koji je obilježavao tu predaju najbolje se može sažeti pod trima usko povezanim načelima: „slobode mišljenja", „vladavine zakona" i „posebnoga vlasništva" te s time povezanoga natjecateljskoga gospodarstva.

Od tih triju načela u više je pogleda ono o slobodi mišljenja najvažnije. I uvjerenje da samo slobodna rasprava vodi postupnu prevladavanju zablude, te da i ono što se velikoj većini (ili čak „stručnjacima") danas čini nedvojbenom zabludom može u sebi nositi klicu buduće nove spoznaje, kao i s time povezan uvid u moć ideja kao odlučujuće sile koja oblikuje društvo, vjerojatno su najkarakterističniji i najdalekosežniji elementi liberalne tradicije. Počevši s borbom za slobodu vjere i savjesti (s Rogerom Williamsom u američkim kolonijama kao njezinim najvažnijim ranim borcem), opće se načelo malo-pomalo nametnulo kao sloboda tiska, sloboda govora i okupljanja te kao akademska sloboda nastave. Od klasičnih formulacija Johna Miltona u 17. stoljeću do malo poznatoga, ali činjenično vjerojatno najzadovoljavajućega sažetka liberalnoga argumenta od Samuela Baileyja, a kasnije od Johna Stuarta Milla i Waltera Bagehota, postojao je na tom području u Engleskoj kontinuiran razvoj, koji je kontinentalna Europa nadoknadila tek u eksplozivnim provalama revolucija 1789. i 1848. Njegova je najvažnija posljedica u zemljama sa starom liberalnom tradicijom duboko ukorijenjeno uvjerenje da svakoj promjeni društvenoga poretka mora prethoditi promjena vladajućih shvaćanja, te da stoga svaki reformski pokret koji obećava uspjeh mora biti zamišljen dugoročno, a prije svega da je pod praktički svakim oblikom vladavine u krajnjoj liniji javno mnijenje ono koje određuje politiku.

Jedva manje temeljno od toga prvoga načela i s njime usko povezano jest načelo vladavine zakona ili „pravne države". Bitno su ovdje stroga vezanost svakoga vršenja vlasti i čvrsta pravila koja isključuju svaku samovolju, pravila koja se jednako primjenjuju na sve članove društva, ali i u pojedinačnom slučaju ne vežu manje vlade nego podanike. Cilj je toga načela uklanjanje svih povlastica koje stvara pravni poredak, tj. formalna jednakost pred zakonom, a istodobno, kako je to već John Locke s punom jasnoćom izrazio, opće smanjenje moći koju ljudi vrše nad ljudima. U njegovoj je osnovi želja da se područje slobode odlučivanja pojedinca proširi koliko je god moguće, da se zahvati državne vlasti vezivanjem uz čvrsta pravila učine što je moguće predvidljivijima, a istodobno da se ograniče na one slučajeve u kojima nisu namijenjeni pogodovanju poznatih osoba, nego pružanju povoljnijih prilika za sve, prepuštajući pak pojedincu kako će ih iskoristiti. Ne uviđa se uvijek da ovo isprva čisto formalno načelo zapravo u sebi uključuje vrlo dalekosežno materijalno ograničenje opsega dopuštene državne djelatnosti: ako država mora jednako postupati prema različitim ljudima unatoč različitim sklonostima i položaju, rezultat mora biti nejednak; a da bi, primjerice, osobama nejednakima u svojim sposobnostima osigurala jednake izglede, morala bi prema njima postupati nejednako. Upravo to pak isključuje načelo jednakosti pred zakonom.

Treći je temeljni element dijelom posljedica, a istodobno i pretpostavka prethodnih: priznanje posebnoga vlasništva, osobito i nad sredstvima za proizvodnju, a time i osobne odgovornosti pojedinca za njihovu uporabu i za skrb o vlastitu uzdržavanju. „Life, Liberty, and Property" bila je klasična formula slobodoljubivih Engleza 17. i 18. stoljeća, pa su čak i u socijalnom pogledu najradikalnija skupina engleskoga građanskoga rata, „Levelleri" (često neopravdano smatrani pretečama socijalizma), nepovredivost privatnoga vlasništva učinili jednom od svojih središnjih programskih točaka. Doista, sloboda vlasništva i ugovora najuže su povezane s vladavinom zakona: jedna bez druge nije moguća. Svjesno se pak zahtjev za gospodarskom slobodom zapravo postavio tek nakon što je njezino dalekosežno stvarno ostvarenje pokazalo njezine prednosti. Borba protiv povlastica i za ograničenje moći kralja vodila se isprva u interesu ravnopravnosti državljana; a posljedica je toga bila da je utjecaj uprave na gospodarstvo sveden na najmanju moguću mjeru. Adam Smith u biti je još samo trebao zagovarati proširenje načela koje je u zemlji u velikoj mjeri vrijedilo i bilo uspješno na vanjsku trgovinu te uz to pokazati zašto se gospodarska sloboda pokazala tako uspješnom.

Važno je uočiti da su se učenja toga starijega liberalizma u biti odnosila samo na predmet državne djelatnosti, a ne i na oblik vladavine. Iz njegove opće odbojnosti prema svakoj uporabi sile u unutarnjim kao i u vanjskim odnosima država vjerojatno je proizlazilo da je stariji liberalizam u pitanju tko bi trebao vršiti vlast morao biti sklon jedinoj poznatoj metodi mirne odluke, onoj odluke većine: „Radije brojiti glave nego ih razbijati." No u biti mu je više bilo stalo do toga da umanji važnost političkih odluka nego do toga tko ih vrši.

Izvorno engleski liberalizam sam po sebi nije bio ni demokratski ni egalitaran, niti mu je bio svojstven onaj agresivno racionalistički i protuvjerski karakter koji je kasnije pokazao kontinentalnoeuropski liberalizam. Ta je preobrazba usko povezana s utjecajem francuskih pisaca koji su u 18. stoljeću isprva (u naraštaju Voltairea i Montesquieua) tumačili engleske ideje za kontinent, a kasnije (u naraštaju Jeana-Jacquesa Rousseaua i fiziokrata) one rezultate dugoga političkog iskustva konstruktivno preoblikovali prema „načelima razuma". U mnogim pogledima to nije značilo mnogo manje od preokretanja izvornih ideja. Umjesto povjerenja u stvaralačku snagu slobodnoga društvenog razvoja došlo je povjerenje u moć plana koji je smislio razum. Umjesto brige o ograničenju vlasti došla je briga da se ona vrši s pravoga mjesta, čime se svako ograničenje te vlasti činilo suvišnim, bez obzira na to traži li se izvor razuma koji bi trebao vladati svima u intelektualnoj eliti ili u nepogrešivoj mudrosti većine. A umjesto uvida da bi pod jednakim formalnim uvjetima nejednako nadareni ljudi (ili obitelji) postizali vrlo različite uspjehe i sukladno tome zauzimali različite položaje u društvu, došao je naposljetku zahtjev da država prema različitim ljudima mora postupati nejednako kako bi ispravila inače neizbježnu nejednakost.

Bile su to ideje te druge vrste liberalizma, koju u prvom redu predstavljaju otprilike imena Annea Roberta Turgota, Antoinea de Condorceta i Emanuela J. Sieyèsa, koje su Francuskom revolucijom postale prevladavajućima ne samo na europskom kontinentu, nego su i u anglosaksonskim zemljama izvršile velik utjecaj. William Godwin, Joseph Priestley i Percy B. Shelley u Engleskoj te Thomas Paine i Thomas Jefferson u Americi pripadaju toj tradiciji, a ne onoj vigovaca; pa su i utilitaristi, poput Jeremyja Benthama te Jamesa i Johna Stuarta Milla, kao i kasniji engleski radikali toliko snažno pod utjecajem francuskih ideja [→Utilitarizam], da prije zauzimaju međupoložaj između dviju predaja. U Njemačkoj je isprva postojala stanovita razlika između južnonjemačkoga liberalizma, na koji su prije svega utjecali francuski autori, osobito Henry-Benjamin Constant, i sjevernonjemačkoga, koji je bio jače nadahnut Engleskom. No kao i drugdje, i ovdje su se tijekom 19. stoljeća dvije predaje pomiješale, pri čemu je francuska u cjelini stjecala sve veći utjecaj. Kao predstavnici starijega tipa mogu se za 19. stoljeće još navesti Thomas B. Macaulay, Nassau William Senior, a prije svega John E. Acton i Alexis de Tocqueville.

Za razvoj kontinentalnoga liberalizma u 19. stoljeću postalo je odlučujuće i sudbonosno njegovo postupno povezivanje s demokratskim, nacionalnim i naposljetku socijalističkim pokretom. Prvi je donio strano, ali ne i nespojivo misaono dobro, dok su drugi, a osobito treći, donijeli misaono dobro koje proturječi njegovim temeljnim idejama. Sve do 1870-ih činilo se kao da će se liberalne ideje u cjelini nametnuti. No s francusko-pruskim ratom, nacionalnim ujedinjenjem Njemačke i Italije, krizom 1873. te naposljetku obratom njemačke gospodarske politike pod Bismarckom 1878. došao je kraj.

Dijelom se taj razvoj vjerojatno može pripisati okolnosti da je u prvoj polovici 19. stoljeća liberalni pokret na kontinentu manje zastupao određen politički program, a više posve općenito „napredak" naspram „tradicije", te je stoga u sebi sjedinjavao mnoge sâme po sebi nespojive elemente; dijelom se može pripisati nedostatku razgranate i politički iskusne buržoazije koja bi mogla preuzeti vodstvo. Odlučujuće je pak vjerojatno ipak bilo to da je ovdje od početka ideja „narodne suverenosti" igrala tako središnju ulogu, da se prijelaz kako na nacionalizam tako i na socijalizam lako mogao izvršiti. Razdoblje u kojem su organizirane liberalne stranke vodile vladu bilo je u svim velikim zemljama kontinenta kratko; i u cjelini je ovdje liberalizam vjerojatno svoje najveće djelovanje izvršio ne kao stranački pokret, nego sporim prožimanjem javnoga mnijenja. Pa ipak je već 1861. čak i Heinrich v. Treitschke morao priznati da je sve novo što je 19. stoljeće stvorilo bilo djelo liberalizma.

Posebno u Njemačkoj vladavina organiziranog političkog liberalizma bila je iznimno kratka. Bila je to posljednja velika zemlja u kojoj je on, šireći se sa Zapada, došao na vlast, i prva u kojoj je započeo preokret te se odatle proširio prema Zapadu. Doduše, liberalizam je u prvoj polovici 19. stoljeća imao u Njemačkoj presudno značenje kao duhovni pokret, a nakon Stein-Hardenbergovih reformi, prožetih liberalnim duhom, liberalizam je (francuskoga kova) barem u jugozapadnoj Njemačkoj, u Badenu i Württembergu, ostao politička sila. Isto tako bio je vjerojatno najjača snaga u Frankfurtskom parlamentu iz 1848., s kojim se prvi put pojavio stranački sustav u modernom smislu. Prava liberalna stranka pojavljuje se, međutim, tek nakon 1858., s početkom „Nove ere" u Pruskoj. Osnivanjem „Volkswirtschaftlicher Kongress" iste godine i „Deutscher Nationalverein" po Rudolfu von Benningsenu 1859. liberalizam je dobio organizacijsku osnovu, a od 1861. bio je kroz kratkih šest godina ujedinjen u „Deutsche Fortschrittspartei". No već s rascjepom te stranke u veljači 1867. započinje propadanje i tragedija njemačkoga liberalizma. Ni lijeva skupina, koja se i dalje nazivala Fortschrittspartei, ni nova „Nationalliberale Partei" nisu prije svega bile liberalne. Prva je bila ponajprije demokratska, a drugoj je glavni cilj bilo ujedinjenje Njemačke.

„Ako program Fortschrittspartei usporedimo s izbornim manifestom (koji vrijedi kao program) Nationalliberale Partei, jasno se očituje razlika u njihovu stajalištu: a) postavljanje jasnih načela kod prve, otvoreno priznanje volje za prilagodbom danim okolnostima kod druge stranke; b) prva naglašava slobodu, druga jedinstvo. Fortschrittspartei zapravo je nastavila klasični lijevi liberalizam sa svim njegovim teškoćama; nacionalliberali su krenuli putem koji je mogao dovesti do rješenja njemačkoga problema, jer budući da se on vjerojatno mogao riješiti samo silom, a sila je bila na raspolaganju jedino neliberalnoj Pruskoj, preostala je nada u uspjeh samo ako se (s više povijesnoga razumijevanja) bilo popustljivo u načelnim pitanjima koja su se ticala slobode, a naglašavalo jedinstvo" (Federico Federici).

Ostatak dvadesetogodišnjega liberalnog razdoblja njemačke politike u biti je povijest Nationalliberale Partei u Bismarckovu zavjetrini. Pod njegovim utjecajem ona se sve više udaljavala od svojih načela, sve dok zbog nove socijalne politike i povratka protekcionizmu krajem 1880-ih nije došlo do još jednoga rascjepa te dok Bismarck naposljetku nije napustio oslabljenu stranku. Kraj liberalne gospodarske politike donio je i kraj političkoga liberalizma. Od toga je trenutka liberalizam u Njemačkoj opet bio tek duhovni pokret sve manjega značenja. Onih nekoliko velikih osobnosti koje su u vrijeme sloma staroga Carstva 1918. još bile doživljavane kao liberalne, poput Maxa Webera ili kasnije Gustava Stresemanna, mogu se pod taj pojam uvrstiti vjerojatno samo u vrlo širokom tumačenju riječi „liberalan".

Sve do kraja 19. stoljeća ili možda čak do 1914. moglo se u većini dijelova Zapada još činiti kao da je politički liberalizam postao jednom od nepovratnih stečevina zapadne civilizacije, a da se samo gospodarski liberalizam pokazao prolaznom fazom. Oštrije promatranje trebalo je već tada pobuditi sumnju u to nije li odvajanje tih dvaju područja primjene liberalnih načela umjetno i dugoročno neprovedivo. Doista, na području međunarodnih odnosa ponovni je uspon zaštitnocarinskoga pokreta i s njime povezani nestanak načela „otvorenih vrata" u kolonijama neposredno doveo do nastanka imperijalizma i do novih sukoba moći. U unutarnjim poslovima država odmak od gospodarskoga liberalizma odvijao se sporije, pa su se njegove posljedice stoga pokazale tek kasnije [→Liberalismus (II)]. No polako su nova načela gospodarske i socijalne politike, koja su od 1870-ih sve brže napredovala, dovela do postupnoga potkopavanja političkih temelja liberalnoga društva. Nije se shvaćalo da privatno vlasništvo i tržišno natjecanje čine njihovu neophodnu pretpostavku; polagano propadanje načela pravne države, koje su sa sobom donosile sve brojnije upravne intervencije države, primalo se s ravnodušnošću. Tobožnja odvojivost političkoga od gospodarskoga liberalizma uzdignuta je na razinu doktrine, čiji je najistaknutiji predstavnik kasnije postao Benedetto Croce, koji je oba pravca čak označio posebnim nazivima („liberalismo" odnosno „liberismo").

Kao duhovna tradicija, pravi je liberalizam do kraja Prvoga svjetskog rata gotovo zamro. Iako je u praksi još bilo ljudi koji su prianjali uz njegove nauke, teorijska je misao ipak bila u tolikoj mjeri prožeta antiliberalnim, osobito socijalističkim idejama da se razvoj u razdoblju između dvaju svjetskih ratova na svim područjima velikom brzinom udaljavao od liberalnih tradicija. U 1920-ima njih su sustavno uopće zastupali još tek vrlo malobrojni ekonomisti, osobito Ludwig von Mises. No koliko god su rasprave, koje su se osobito vezale uz Misesovu kritiku socijalizma, postale važne za kasnije duhovno oživljavanje liberalizma, ipak je razumijevanje širih krugova tek stvarni politički razvoj ponovno usmjerio na presudne probleme. Tek kada je napredovanje totalitarnih oblika vladavine nedvojbeno pokazalo da razvoj koji je započeo na području gospodarstva naposljetku neizbježno ugrožava i duhovnu slobodu, započeo je u onim intelektualnim slojevima koji su bili predvodnici u odmaku od liberalizma preokret. U godinama u kojima je prijetnja totalitarizma bila najveća, spisi Waltera Lippmanna, Louisa Rougiera, Wilhelma Röpkea, Friedricha A. von Hayeka, Waltera Euckena i drugih izvršili su tada dalekosežan utjecaj koji je ranijim radovima von Misesa, kojima oni velikim dijelom duguju poticaj, najprije bio uskraćen.

Novi se liberalizam od staroga razlikuje prije svega po tome što je svjesniji uske uzajamne povezanosti gospodarskih i političkih institucija. Ne samo da je politička sloboda nemoguća bez slobodnoga gospodarstva, nego prije svega i to da zadovoljavajuće funkcioniranje tržišnoga gospodarstva postavlja posve određene zahtjeve s obzirom na pravni okvir — to su temeljne spoznaje na kojima se zasniva novi liberalizam. Na mjesto formule „Laissez faire", koja je oduvijek bila zavaravajuća, stupilo je izričito nastojanje oko oblikovanja pravnoga poretka koji pogoduje očuvanju i plodnom djelovanju tržišnoga natjecanja te nastoji spriječiti nastanak privatnih pozicija moći kako na strani poduzetnika tako i radnika. Postalo je jasno da se klasična „temeljna prava", u kojima su liberalni ideali 19. stoljeća prije svega našli svoj izraz, ne mogu zaista osigurati time što ih ustavi jednostavno proglašavaju, nego da se cijeli karakter pravnoga poretka mora oblikovati u skladu s njihovim duhom te da je upravo gospodarsko i socijalno zakonodavstvo posljednjih dviju generacija bilo ono što je ugrožavalo slobodu koju su ona temeljna prava trebala štititi. Cilj je ponovno uskrsloga liberalizma, koji zasad još više predstavlja intelektualni nego politički pokret, stoga u biti oživljavanje ideala pravne države, pri čemu je na mjesto neodređenoga protivljenja starijega liberalizma svakoj „državnoj intervenciji" stupilo načelo stroge vezanosti državne vlasti zakonom i najšire moguće smanjenje svih diskrecijskih ovlasti.